Kao djevojčica sam se igrala s glinom i radila okrugle, zaobljene kućice. Sjećam se da me je to baš veselilo i već tada sam razvila ljubav prema okruglim tlocrtima. Tek sam kasnije naučila da se u takvim prostorima energija kreće kao voda, ne zalazi u kutove, nije pasivna, nego uvijek kruži, rekla nam je Gorana Gregl, arhitektica koja je svojim rukama uspjela izraditi kuću od prirodnih materijala.

Zagrebački asfalt i ubrzani tempo gradskog života 2009. godine odlučila je zamijeniti oazom mira u selu Blatuša. Riječ je o mjestu udaljenom oko sat i pol vožnje od glavnog grada, gdje su se okupili ljudi koji žele živjeti u skladu s prirodom. Iako Gorani nije bila namjera preseliti se onamo, čim je došla u Blatušu sa svojom kćeri koja je tada imala tri godine, zaljubila se u mjesto i odlučila ostati.

‘Sve se dogodilo spontano’ 

“Moram priznati da se to dogodilo spontano. Vidjela sam fotografije koje je moja prijateljica objavila na Facebooku. Tada se u Blatuši održavala radionica gradnje eko kućica od prirodnih materijala. Kako je mene izrazito zanimala takva gradnja, već sljedeći vikend bila sam na putu“, prisjetila se.

Iz želje da svom djetetu osigura što ljepše i slobodnije djetinjstvo, ali i da oslobodi svoju kreativnost, Gorana se upustila u projekt posebniji od svih koje je do tada radila – izgraditi sto kvadrata obiteljske kuće uz pomoć prirodnih materijala, stvoriti ugođaj i toplinu doma okruglog tlocrta, gdje će sve uspomene koje ondje stvori sa svojim najdražima, moći kružiti u prostoru.

Kako je, kao arhitektica, promovirala gradnju prirodnim materijalima, imala je sve više upita za projektiranje takvih kuća. To joj je bila dodatna motivacija da sagradi i sebi takvu kuću te da može iz prve ruke govoriti o kvaliteti i prednostima života u kući građenoj prirodnim materijalima i s pasivnim solarnim grijanjem.

“Osnovna konstrukcija je od drveta, a između stupova smo slagali bale slame. Dakle, vanjski zidovi su od bala slame jer je ona odlična izolacija, a potom su žbukani s glinom s obje strane. Glina je termo masa koja služi za akumuliranje topline iz prostora koju onda ispušta noću. Ljeti je proces obrnuti, pa takvi zidovi rashlađuju prostor. Neki unutarnji zidovi napravljeni su također od gline, odnosno od smjese gline, šljunka i sjeckane slame, što se zove cob, dok su neki napravljeni od knaufa“, objasnila je istaknuvši pritom da su svi prirodni materijali nabavljani upravo na području Blatuše.

Lokalni materijali 

“Osnovni materijal za kuću bio je u krugu od pet kilometara. To je nešto što je meni jako važno, da je kuća održiva, a održivost se prvenstveno ogleda kroz materijale, lokalni su te da nisu prošli tvorničke obrade. Primjerice, zemlju koju smo iskoristili za zidove je zemlja koja je ostala nakon iskopa temelja. Slama je također s lokalnog polja, dok je drvo iz obližnje šume, odnosno lokalne pilane , a pijesak iz lokalnog rudnika“, rekla nam je.

Glavne kvalitete ove kuće, osim dobro riješenog kružnog tlocrta i zidova koji dišu pa time savršeno reguliraju vlagu u prostoru, tu još treba spomenuti zeleni krov i pasivno solarno grijanje koje donosi ogromne uštede. Veliki staklenik s južne strane zimi upija svaku zraku sunca i grije unutarnji prostor, a ljeti se natkrije pa tada služi kao zaštita od sunca i pregrijavanja unutarnjeg prostora.

“Čak i kada sam vani izmjerila -17 Celzijevih stupnjeva unutra se, samo od sunca, kuća zagrijala na skoro 40. Ako je zimi sunce jako, svakako se treba zračiti jer inače unutra bude i prevruće“ kaže.

Od same ideje pa kroz cijeli proces izgradnje, Gorana je imala podršku supruga. Većinu poslova radili su zajedno, a projekt potpisuje ona. Bilo je, kaže, trenutaka kada je bilo neizmjerno teško. Često je samu sebe pitala što joj je ovo trebalo, ali nikada nije odustajala.

‘Dan danas imam bolove u leđima’ 

Ustrajala je u tome da svoju ideju o eko domu zaista i ostvari. “Znate kako kažu, ako vam se brak ne raspadne dok se gradi kuća, onda znate da vam je zaista čvrst
brak. Šalim se, naravno, ali bilo je zaista težih trenutaka, kao i kod svake gradnje i nekog novog projekta. Dan danas imam bolove u leđima zbog toga što sam nosila grede od sedam metara i sama dizala cijele knauf ploče i šarafila ih na strop, ali mi je drago jer sam u konačnici napravila nešto svoje“, ponosno je
rekla.

Tijekom izgradnje, cijela je obitelj živjela praktički na gradilištu i to je, kako je sama rekla, bilo najteže. No, kada se danas prisjeti tih prvih dana, razvuče joj se osmijeh na licu. “Kćer je taman krenula u školu, a mi smo još uvijek spavali u šatoru sa skelama oko nas. Prve dvije godine nismo imali ni struje, a kuhinja je bila improvizirana. Tada su svi mislili da će to biti neka straćara, ali ja sam imala viziju kako će naša kuća izgledati i u tome smo i uspjeli.“

Eko arhitektura je sve popularnija 

Kada se prisjeti ovih dana, kaže, teško joj je shvatiti kako su to sve izdržali. U jednom kutu prostorije sušili bi mokru odjeću na koju se lijepilo novo blato od unutarnjih radova. Ručali su za stolom dok su oko njih bili radovi, a u jelu je, kaže, krckalo blato od žbukanja. No, činjenica da je imala viziju kako će kuća
izgledati, motivirala ju je od postavljanja temelja pa sve do završnih radova na krovu.

Upravo u mnoštvu lokalnih materijala Gorana je vidjela ogroman potencijal za razvoj vlastite kreativnosti, ali i mjesto na kojemu će njena kćer moći slobodno odrastati, bosih nogu u prirodi.

Eko arhitektura, kaže Gorana, sve je popularnija u Hrvatskoj, a ovamo dolaze i brojni stranci kako bi napravili domove od prirodnih materijala. Hektičan promet i vrevu gradskog života lako je zamijeniti tišinom i mirom koji nudi ovakvo okruženje.