Prije gotovo dva tjedna na pozornici zagrebačkog HNK-a premijerno je izvedena predstava “Povijest pčela”, nastala prema romanu norveške književnice Maje Lunde. Predstava nije mogla doći u bolje vrijeme od onoga u kojemu se sad nalazimo, da nas što snažnije potakne kako treba djelovati sad i odmah ne bismo li sačuvali ovaj naš planet na kojem živimo. To vrlo dobro zna i o tome često progovara nagrađivana glumica Zrinka Cvitešić koja u predstavi tumači jednu od glavnih uloga. Otkako zna za sebe, rođena Karlovčanka okružena je prirodom, domaćim životinjama, ali i radom u polju koje svake godine vrijedne ruke nagradi plodovima, a sreću dobrog uroda znaju najbolje oni koji su to i zasadili. Kada se ugase svjetla pozornica, Zrinka odlazi na svoju zemlju koja život znači gdje uživa u masliniku brinući oko maslina i izradi maslinovog ulja za koje je više puta nagrađena. Porazgovarali smo s glumicom inozemne karijere, koja nam je otkrila zašto bi mediji trebali što više progovarati o okolišnim temama, što je novo naučila radeći na predstavi o ekosustavu, a dotakli smo se naravno i maslina kojih sada već broji zavidan broj u svom masliniku.

Koliko vam znači da se u Hrvatskoj (pa i u svijetu) igraju ovakve predstave poput “Povijest pčela”?

Kazalište svakako ima i tu zadaću da progovara o problemima našeg društva. U ovom se romanu progovara i o promjenama s kojima se suočava ljudska vrsta unutar sebe i o onima s kojima se suočava oko sebe. Što se tiče ovog “oko sebe”, taj krik koji priroda pušta već godinama, desetljećima i kojeg ponekad čuje netko tko zatim ima potrebu reći jasno i glasno da ga je čuo i tko uglavnom ispada u očima javnosti netko tko bespotrebno straši ljude, taj krik je sad već krik užasa. Problem nestajanja pčela konkretno, došao je i do Hrvatske. Ima slučajeva gdje su pčelarima umrle sve pčele. Albert Einstein je rekao ako nestanu pčele, ljudska će vrsta izumrijeti za četiri godine. I drago mi je da Hrvatska imajući ovakve predstave na repertoaru pokazuje da je dio svijeta. Da kroz sve aspekte svog društva progovara o  aktualnim problemima. Pa i kroz kazalište.

Jeste li naučili nešto novo o okolišu, pčelarstvu, općenito ekologiji tijekom procesa stvaranja predstave?

O pčelama smo naučili dosta jer smo imali predavanje od strane profesionalnog pčelara. Ono najljepše mi je svakako to da su pčele prikaz savršene obitelji. Prilikom svake akcije, svatko ima svoju ulogu, svoju zadaću i složnim se radom, bez svađa i nesuglasica dolazi do uspjeha. Bilo bi divno kad bi naše društvo to primijenilo, zar ne? Sama ekologija je nešto što me već godinama zanima. Godine 2018. bila sam ambasador očuvanja mediteranske obale i otoka. Nekoliko godina prije toga borila sam se protiv izgradnje hidroelektrane na rijeci Korani. Najviše me zapravo i rastužuje, ali i ljuti istovremeno taj naš ego kojim si uzimamo pravo da smo iznad svih i iznad svega kao vrsta, da smo došli prvi i da je sve naše. No, istina je miljama daleko od toga.

Mislite li da kazalište treba više progovarati o temama koje se tiču okoliša i našeg planeta?

Kao što sam već rekla, kazalište ima razne zadaće; da zabavi, da obrazuje, da potakne na razmišljanje, da daje katarzu, da stvori zrcalo u kojem će publika vidjeti sebe i svoj život, da inspirira, pa i da upire prstom. Društvo je u velikom disbalansu i u velikoj krizi po mom mišljenju i pitanje je koliko je voljno i spremno čuti temu vezanu za okoliš i planet na kojem živimo, ali kad bi ozdravilo društvo, ozdravila bi i priroda. U to sam uvjerena.

Vi ste i sama gorljivi zagovornik zaštite okoliša, a to ste dokazali akcijama u kojima ste sudjelovali. Koliko je važno da se o tome govori javno? Govori li se premalo?

Naravno da se govori premalo. U kojem je stanju more, plaže, zrak u gradovima, rijeke, pojedine životinjske pa i biljne vrste trebalo bi vrištati po svim trgovima svakog dana…

Uz sve obaveze, aktivno se bavite i maslinarstvom. Od kud je došao taj poriv?

Odrasla sam u prirodi zapravo. Po njivama, livadama, šumama i rijekama. Djed je imao polja pšenice, kukuruza, krumpira… Priroda je sastavni dio mene. U masline sam se zaljubila slučajno, na otoku Braču. Danas mi je maslina najljepše drvo na svijetu. Još kad tome dodate simboliku koju predstavlja. No, ja sam još mali maslinar, moram još jako puno učiti, ali moram se i malo pohvaliti; eto prije nekoliko dana sam i ove godine dobila zlatnu medalju za svoje ulje od oblice. Ovog puta na Zagreb Maslina Festivalu.

Koliko stabala posjedujete i koje sorte?

Imam dva maslinika. Jedan sa starim stablima oblice, njih oko 170 i jedan mladi maslinik s maslinama posađenim tek prošle godine, sve strane sorte, njih 300.U planu je barem još jedan hrvatskim sortama.

Pročitala sam negdje kako su vam nagrade koje primate za masline nešto draže jer se radi o nagradama za dušu. Kako se osjećate dok ste u masliniku?

Maslinici su moj zen, moj reset, moje punjenje baterija i pražnjenje stresa. Moj mir i kad je sezona branja, mjesto gdje se okupljaju moji prijatelji i moja obitelj. Onda je to mjesto puno puno smijeha, dobrih priča, pjesme i domaće hrane. Zato sam svoj OPG i nazvala “Familia”.

Jeste li oduvijek zaljubljenik u zemlju i rad na njoj ili je to došlo s godinama?

Odrastala sam na selu Turanj kraj Karlovca. Imali smo puno životinja, veliki vrt, polja i šume. Stalno je bila sezona nečega na zemlji. Bilo za naše potrebe, bilo za stoku i perad. Rad s rukama nešto je o čemu  sam ovisna, a rad na zemlji baš hrani dušu, ne samo tijelo. I s obzirom na to da moj posao gdje moj rezultat nije nešto opipljivo rukama, rad na zemlji mi daje baš to – opipljive rezultate.

Biste li se mogli zamisliti da u mirovini živite uz svoje masline i prirodu?

Ja već živim tako. Čemu čekati mirovinu?!

Nedavno sam pisala članak o tome kako bismo zbog klimatskih promjena mogli ostati bez ovog dragocjenog ulja. Kako vi gledate na maslinarstvo općenito, ali i na ono konkretno u Hrvatskoj?

Na svjetskoj karti maslinarstva mi smo jako mala sila, ali sve ozbiljnija. Imamo vrsnih i velikih maslinara, sa zlatnim medaljama s nekih najvećih svjetskih natjecanja. Masline se sade, stari maslinici se čiste i pomlađuju, maslinari prate što se događa u svijetu i primjenjuju moderan pristup. Rijetko tko će danas držati masline u vodi ili moru. Puno maslinara se okreće ekološkom maslinarstvu, a zbog klimatskih promjena teže jest, pogotovo tamo gdje nema vode. I ono najvažnije: maslinari u Hrvatskoj su shvatili ono što je bitno; istaknuti se kvalitetom, kvantitetu ionako nemamo, a naša klima i zemlja i sorte mogu dati upravo to – vrhunsku kvalitetu. Posebno sam sretna što je bračko ulje dobilo europsku zaštićenu oznaku izvrsnosti.

S obzirom na svijet u kojem se trenutno nalazimo, stalna klimatska izvješća koja nisu baš optimistična, što biste poručili ljudima?

Nismo došli prvi, ali bismo među prvima mogli otići. Sati je, naime, baš toliko. I ono najvažnije; i dalje rađamo djecu, a što ćemo im imati za ostaviti?!