Nakon što su znanstvenici dublje izučili najnovije UN-ovo izvješća o klimi, složili su se da je situacija itekako ozbiljna, ali mnogi su komentirali da ih je obuzeo val optimizma. Među njima su znanstvenici Michael Mann, William Braham i Peter Psarras, profesori sa Sveučilišta Penn State.
Izvješće je potvrdilo ono što odavno znaju – situacija zahtjeva što hitnije djelovanje. Međutim, naglasak stavljaju upravo na to djelovanje. Klimatska rješenja postoje. Imamo tehnologiju za brzi prijelaz s fosilnih goriva i odmak od drugih aktivnosti koje stvaraju ugljik. Prepreke nisu tehnološke, one su političke.
Iako ovo izvješće – treće iz IPCC-ove Šeste procjene – jasno pokazuje da na globalnoj razini nismo učinili ni približno dovoljno za suzbijanje emisija, ono se također fokusira na rješenja. “Još nismo na putu dekarbonizacije na kojem trebamo biti, ali napredujemo i postoji održiv put prema ograničavanju zagrijavanja ispod opasnih razina“, izjavio je klimatski znanstvenik Michael Mann, ugledni profesor atmosferskih znanosti na Sveučilištu Penn State. “Ono što nam sada treba je akcija, a ne očajavanje”, dodao je.
S Mannom se slažu i William Braham, profesor arhitekture koji vodi Centar za okolišnu gradnju i dizajn na Penn Stateu, i Peter Psarras, znanstveni docent u Centru za energetsku politiku na Fakultetu inženjerstva i primijenjenih znanosti. Ova tri znanstvenika ističu četiri rješenja koja bi, ako se sada implementiraju, mogla pomoći u održavanju globalnog zagrijavanja ispod 1,5 stupnjeva Celzijusa.
1. Prijelaz s fosilnih goriva na obnovljivu energiju mora se ubrzati
Ukupne emisije stakleničkih plinova nastavile su rasti između 2010. i 2019., no tijekom tog istog razdoblja, obnovljivi izvori energije kao što su vjetar i sunčeva energija imali su niže troškove i povećanu upotrebu. Energetska tranzicija je očito u tijeku, kaže Mann, ali se ne događa dovoljno brzo. “Iako smo postigli određeni napredak u dekarbonizaciji našeg gospodarstva, još nismo na putu da zadržimo zagrijavanje ispod katastrofalnih 2 stupnja Celzijeva”, kaže on.
Omogućavanje brže tranzicije trebalo bi uključiti tržišne poticaje kao što su subvencije i cijene ugljika, kaže on. “Oni su usmjereni prema tvrtkama za fosilna goriva, koje snose većinu troškova. U zemljama u kojima su uvedene cijene ugljika, kao što su Australija i Kanada, prihod koji je prikupila vlada vraća se potrošačima na progresivnoj osnovi.”
2. Napori za hvatanje ugljika trebali bi djelovati u skladu s onima koji imaju za cilj smanjenje emisija
U procesu hvatanja ugljika, ugljični dioksid se izvlači iz zraka i pohranjuje – pod zemljom, u stijenama, oceanima ili šumama – čime se sekvestriraju emisije, a ne dopuštaju im da putuju u atmosferu. Ima veliki potencijal kao jedan od alata za ublažavanje klimatskih promjena, ali Psarras kaže da se brine kada to postane izgovor za održavanje uobičajenog poslovanja. “Uklanjanje ugljika ponekad može poslužiti kao sigurnosna mreža”, kaže on. “Vidimo kako se danas koristi umjesto smanjenja ugljika.”
Umjesto toga, IPCC preporučuje da se ova metoda, ono što je poznato kao CDR za “uklanjanje ugljičnog dioksida”, koristi kao način za “protutežu zaostalih emisija koje je teško smanjiti”. “Dok prelazimo taj cilj od 1,5°C, CDR će morati krenuti u overdrive”, kaže Psarras. Kako bi iz zraka izvukao milijardu tona CO2 godišnje do 2050., CDR će se morati povećati za 10 magnitude svakog desetljeća u sljedeća tri desetljeća.
3. Mogućnosti ublažavanja u urbanim sredinama trebaju imati za cilj neto nulte emisije
Prema IPCC-u, emisije pripisane urbanim područjima porasle su s oko 62% globalnog udjela u 2015. na između 65% i 72% u 2020. Unatoč tome – ili neki kažu zbog toga – gradovi nude velike mogućnosti za ublažavanje klimatskih promjena, Braham kaže. “U gradovima su zgrade blizu jedna drugoj, što olakšava provedbu promjena i ima veći učinak.”
Jedan od načina je rekonstrukcija ili ažuriranje postojećih zgrada, na primjer, zamjena ulja ili plina koji se koriste za njihovo grijanje za nešto poput toplinske pumpe na električni pogon. “To je već niži ugljik jer je mreža već niži ugljik, ali ima potencijal da bude neto-nula kako se mreža dodatno dekarbonizira”, kaže Braham. “Takav napor ima stvarne prednosti jer zamjenjujete diskretnu tehnologiju, što je relativno lako. To je najbolje učiniti zajedno s nekom vrstom poboljšanja same zgrade.”
4. Još ima vremena za smislene akcije
Braham, Psarras i Mann se slažu da još nismo prošli točku bez povratka, iako smo blizu. “Već smo promijenili klimu i nećemo je moći brzo povratiti na staro stanje”, kaže Braham. “S druge strane, ne možete biti arhitekt i ne biti optimističan u pogledu budućnosti. Svaki projekt na kojem radite je slika neke bolje budućnosti.” Unatoč gruboj slici koju daje izvješće IPPC-a, Psarras kaže da mu to također nudi nadu. “Ovdje gledamo što se mora dogoditi, a kada imate ugledni glas poput IPCC-a koji potvrđuje ove stvari, to nudi priliku da razjasnimo svoje prioritete. Određeni broj igrača mora biti dio rješenja. Sada je trenutak za djelovanje”, kaže Psarras. “Ako me ponovo pitate za pet, 10 godina i nismo se pomaknuli, bit ću jako žalostan”. Ali ne još, kaže on, dodajući da nam sljedeće kritično desetljeće još uvijek daje vremena za značajne promjene.
