Čujem svašta, i da ljudi govore ‘pa neka im djeca pomognu’, ali molim vas, pa ovdje ima ljudi koji nemaju nikoga. Neki su svoju djecu sahranili, neki nisu ni imali djece, nekima su djeca bolesna. Ne možete mi to govoriti, smrznem se kad to čujem’, rekla nam je Branka Baksić Mitić u kratkoj pauzi između obilaska ljudi na Baniji.
Uvukla se studen u svaku pukotinu onoga što su do nedavno ljudi ovdje nazivali svojim domom. Hladni je vjetar odavno odnio onu crvenu naljepnicu, što je stajala na ostatcima zidova, onih zabatnih i bočnih, koje su statičari revno popisivali onih dana kad je bilo najgore.
Ostatke kuće, nečijeg doma, šiba hladni vjetar, koji se ovih dana digao nad Banijom. Uz ruševine stoje limene kućice koje grije duša ovih ljudi.
Stari. Sami. Nemoćni. Ostavljeni. Zaboravljeni.
Najtužniji je to prizor, koji u srce uvuče hladnoću veću nego li prosinac na pragu, a želudac skvrči od srama jer si taj dan možda pojeo i nekoliko obroka, a pritom se žalio kako u restoranu puše i hladno je. Ovo su ljudi koje država nije zaboravila. Vrlo dobro zna gdje su i kako žive, ali bira okrenuti glavu od njih. Muče ju te misli dok se vozi u obilazak svojih sugrađana. “Ja znam da ovo nije moj posao i to mi često kažu oni koji me kritiziraju, ali ja ne mogu okrenuti glavu. Ne mogu sjediti i čekati da se država pokrene, kad vidim da neće“, rekla nam je Branka, žena koja neumorno posljednje dvije godine obilazi stradale u potresu.
Umjesto onih koji moraju i koji bi trebali, ona se brine da stvari, koliko-toliko, funkcioniraju. Sinoć je, kaže nam, došla kući iza šest sati nakon što je cijeli dan bila na terenu. Mobitel zvoni cijelo vrijeme, na desetke je onih koji računaju na nju i pomoć kroz udrugu Ljudi za ljude koju vodi. Posljednja akcija koju su pokrenuli bila je za ublažavanje zime. Uspjeli su prikupiti 174.437,81 kunu kroz humanitarnu pomoć koju su organizirali. Taj je iznos dostatan za kupnju ogrjevnog drva za 70 kućanstava, osam peći te jedan dimnjak. Samo zahvaljujući toj akciji, ovi se ljudi neće smrznuti.
“Taj osjećaj kad vidite osmjeh tih ljudi, kad im donesete iscijepana drva…Zbog njih nikad ne bih odustala, a dođe mi tisuću puta“, kaže Branka. U utorak su Baniju posjetili vladajući, poslali slične poruke kao i do sada, ali Branka više ne vjeruje u to, kao ni ljudi koji ovdje žive. “Gubim nadu polako jer vidim da više nikome nije stalo, osim ljudi koji nam pomažu svojim donacijama. Mi radimo ovdje posao koji ne bi trebali raditi.“ Kada vidi u kakvim uvjetima žive starci, zapeče ju oko srca. Za takve, pak, često čuje ružne komentare. “Imam jednu baku koja sama vuče grane iz šume. Nema nikoga, sama je, a ljudi znaju reći ‘neka joj djeca pomognu‘. Imala je samo nećaka koji je brinuo za nju, ali je umro“, kaže nam Branka.
Energetsko siromaštvo sudbina je mnogih diljem Hrvatske koji će ovu zimu dočekati u hladnim stanovima i kućama. Ovi ljudi, nemaju ni kuću. Spavaju u limenim kontejnerima u svega nekoliko kvadrata. S rečenicom “prije ćemo dočekati smrt nego obnovu, a možda je i bolje da umremo“ dočekuju i ispraćaju Branku.
