Zbog bolesti pije 25 litara vode na dan, unatoč tome osvaja planinske vrhove

GREEN_300_listici_sredina

Marin je fenomen Balkana

Zbog iznimno rijetkog oblika dijabetesa, Marin ne smije ostati bez vode. Gdje god ide sa sobom nosi boce, ali to ga nikada nije spriječilo da ostvari svoje ciljeve.

Takav sam se rodio i ne sjećam se tih prvih trenutaka, ali znam kroz što su sve moji roditelji prošli zbog mene i uvijek su me gurali i poticali, rekao nam je mladić čija je priča potpuno drugačija. Fenomen s Balkana, kako ga često nazivaju,  Marin Čuturić boluje od rijetke bolesti zbog koje dnevno mora unijeti gotovo 25 litara vode. Nikada nije htio da ga netko drugačije gleda zbog toga, a u šali kaže da je tek običan čovjek koji samo pije puno vode.

Dijagnoza insipidus renalis s kojom je rođen, posebna je vrsta dijabetesa, poremećaj zbog kojeg voda samo prolazi kroz njegovo tijelo. “Kad sam se rodio stalno sam plakao i dobio sam naglu povišenu temperaturu pa su nas vratili  u bolnicu gdje su mi konstatirali tu bolest, ali to je trajalo. Doktori nisu znali odmah što je. Onda je na kraju doktor rekao kakva je to dijagnoza i da ne smijem ostati bez vode i tako počinje moj životni put“, objasnio nam je.

Živi tako već 26 godina, ali ne dopušta da ga bolest koči. Svaki dan je u prirodi, bavi se sportom, padobransko jedrenje, planinarenjem… svaki slobodan trenutak od posla Marin koristi da bi proveo kvalitetno, kako je rekao, s obitelji i društvom negdje vani. “Nikad nisam dao da me ovo spriječi. Tako su me roditelji naučili. Ova se dijagnoza vodi i  kao „dijete s posebnim potrebama“, ali ja to nikad nisam gledao tako i sto puta sam se znao porječkati u školi jer nisam htio da me tako gledaju“, rekao je.

Nisu ga svi odmah mogli razumjeti. Govorili su mu da ne može, da se preda, da je to što želi nemoguće, pa čak i da izmišlja i laže. Svi ti komentari, kako je rekao, samo su mu dali krila, vjetar u leđa koji mu šiba lica dok otvara padobran kad skoči  s planine, gdje puca pogled na njegov rodni grad. Okupa se tada u adrenalinu i znoju, ali ne osjeća tada žeđ. Osjeća slobodu.

Popeo se na desetak planinskih vrhova u Bosni i Hercegovini. Želja mu je obići sve. “Stavim ruksak na leđa i polako, tih zadnjih nekoliko metara bude najteže, ali uvijek sam sebi kažem pa ako si mogao do ovdje, možeš i do kraja. Ponesem 15 litara vode koju ostavim u autu, na leđima imam otprilike šest litara i tako idem prema gore. Sve ti je u glavi i sve je u planu. Organizacija je pola posla“, kaže Marin.

Znalo mu se dogoditi i da dehidrira. Osjeća tada kao da će se onesvijestiti, dobije povišenu temperaturu i muti mu se u glavi. Ponekad ga, priznao nam je, uhvati panika, tijelo mu se počne tresti, a ne pomažu mu nikakve tablete. Ipak, to mu se do sada nikada nije dogodilo na planini. Uvijek ide spreman. “Ne pomaže mi ni minirin, ni posebne kapi.  Samo mi voda pomaže, ona je za mene doslovno izvor života“, kaže Marin.

Kad ostanem bez nje osjećam se kao da padam u komu, ali mislim da je tako svima kad budu dugo bez vode, samo se to kod mene pojavi puno brže“, objasnio je. Zimi u prosjeku popije manje vode nego ljeti, ali ipak mu je to godišnje doba najdraže. “Obožavam more i ljeti idem svaki vikend, zaletim s ekipom. Taj pejzaž dok se spuštaš prema moru je za mene neprocjenjiv.“

Njegova najveća podrška su oni koji su od prvih trenutaka dijagnoze bili s njim. Marinovi mama i tata na svojoj koži nikada nisu osjetili što ovaj tip dijabetesa znači, ali proživljavali su s njim svaki trenutak, svaku kap vode koju je popio u litrima. “Oni su me najviše motivirali da se ponašam normalno i da nikad na ovo ne gledam kao na nešto tragično. Uspio sam to svojom voljom, ali oni su jako utjecali na to“, rekao je Marin.

Ove je godine Marin imao tešku ozljedu noge zbog koje je morao mjesec dana ležati i mirovati. Usporilo ga je to i nije mogao provoditi toliko vremena vani kao ranije, ali odmah prvi dan otišao je s prijateljima na stolni tenis. “Ne želim sam sebe sažalijevati i nikad ne kukam. Znalo mi je biti teško, ali gurao sam naprijed i nikada nisam dozvolio da mi ovo upravlja životom“, iskreno je rekao.

Kada se rodio, ovu je dijagnozu u cijelome svijetu imalo samo šest ljudi, danas je slučajeva sve više i često se jave Marinu kako bi razmijenili iskustva. “Najviše zbog toga ovo i govorim, da nekome bude lakše. Bude i ružnih komentara, ali ja mislim da je to do našeg mentaliteta. Ljudi će ti oprostiti sve osim uspjeha i možda bi nekome bilo draže da ja sjedim i kukam, da se ne penjem i da se ne bavim sportom, ali to za mene nikada nije bila opcija.“

PHOTOS BY: Privatni album / Sva prava pridržana

Vezani članci

Vezani članci

Naša web stranica koristi kolačiće kako bismo vam pružili najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima koje koristimo možete pronaći u našim Pravilima privatnosti.