Iako se često umjetnost bonsaija veže uz Japan, zapravo je nastala u Kini, zatim se proširila na istok u Koreju i tek onda stigla u Japan. Umijeće bonsaija preuzeli su japanski budistički redovnici koji su željeli vanjske vrtove unijeti u svoje hramove. Iz drevnih slika i rukopisa znamo da su Kinezi uzgajali bonsai oko 600. godine, ali mnogi znanstvenici smatraju da su se bonsai, ili barem drveće u posudama, uzgajali u Kini čak 500. ili 1.000. godina prije nove ere. Bonsai se prvi put pojavio u Japanu tijekom 12. stoljeća.
Bonsai je minijaturizirani, ali realističan prikaz stabla. To nisu genetski patuljaste biljke, u stvari, bilo koja vrsta drveća može se koristiti za uzgoj, ali je potrebno puno znanja, iskustva i brige kako bi se dobio realističan izgled stabla. Andrija Zokic je akademski kipar koji u svom studiju izrađuje živa umjetnička djela. Biljke i umjetnost su mu od djetinjstva privlačili pažnju, pa se pri upisu u srednju školu dvoumio između likovne umjetničke ili poljoprivredne škole. U vrijeme dok je pohađao likovnu akademiju (smjer kiparstvo), upoznao je bonsai. Danas u svojoj kolekciji ima oko 80 bonsaija u različitim fazama uzgoja, od tzv. sirovih materijala do bonsaija koje može izlagati na ponajboljim svjetskim skupnim bonsai izložbama.
“Počeo sam istraživati tu materiju u slobodno vrijeme iz čiste radoznalosti iako mi je izgledalo nemoguće napraviti bonsai kakav sam viđao na fotografijama iz Japana. Mislio sam da je to moguće jedino postići ako naslijediš od djeda koji se time već bavio godinama. Za mene je bonsai tada bio samo ispušni ventil i dodatni razlog da šetam po prirodi, gledam biljčice i fotografiram”, priča Andrija.
Par godina kasnije, 2005. godine, prvi je put na internetu vidio bonsaije austrijskog majstora Waltera Palla. “Nekoliko stvari me u potpunosti fasciniralo kod njegovog dizajna. Njegovi bonsai su izgledali kao pravo drveće iz prirode. Nesavršeni, neusiljeni, prirodni a veoma impresivni i kao takvi imali su izrazitu umjetničku snagu. U to vrijeme i najbolji bonsai sa zapada i Japana koje sam mogao vidjeti su u pravilu izgledali umjetno i plastično, presavršeno i mrtvo. Bilo je tako očito da su djelo ljudske ruke.
Walterova stabla su izgledala kao da ih je sama priroda napravila, a ne čovjek. Također me fasciniralo to da je mogao u samo pet godina stvoriti bonsai”, objašnjava. Nekako se uspio povezati s Walterom i 2007. godine organizirao je i sudjelovao na njegovoj radionici izrade bonsaija. Od tada je njegov učenik i sudjeluje na radionicama kako bi usavršavao svoje znanje za majstora bonsaija.
Izrada bonsaija slična je kiparstvu, samo koristi živu materiju umjesto tradicionalnih kiparskih materijala. “Emocije su iste, samo je medij različit”, kaže. Iako može naizgled izgledati kao jednostavan proces, zahtjeva jako dobro poznavanje hortikulturalnih i likovnih vještina. Također, odabir bonsai posude ima značajan utjecaj na čitav dojam kompozicije.
“Bonsai nikad nije dovršen. Čak i stablo koje posve zrelo i na kojem je majstor radio na desetke godina može biti redizajnirano. Također ono se i uslijed vremena mijenja samo od sebe, raste, deblja, kora ispuca i čitavo stablo dobije patinu. S bonsaijem živite i ono postaje više od vašeg djela. Postaje gotovo nešto poput prijatelja i netko od koga možete naučiti nešto o prirodnim procesima. Možda najdraži dio u procesu izrade bonsaija je onaj trenutak kad mi se čini da je stablo oživilo i dobilo dušu. Onda kada iz kaosa progovori biće. Mislim da je to veoma osobno viđenje koje ne mora svatko doživjeti ili ga barem ne doživi svatko u istom trenu.”
Briga o bonsaiju zahtjeva znanje i iskustvo. Sve bonsaije koje je izradio su od autohtonih vrsta i nalaze se u njegovom vrtu tijekom cijele godine. Koliko je zahtjevno bavljenje bonsaijima ovisi o tome koliko ih imate u kolekciji i koliko želite napredovati u njihovoj izradi.
“Možete čitati o tome kako netko tretira bonsai u Španjolskoj, Americi ili Japanu, ali opet vi imate nešto drugačije vrste i uvjete, tako da mnogo toga naučite na svojim greškama. Znao bih upasti u neku vrstu depresije nakon neke greške koju napravim, ali kroz godine sam naučio da je takav proces učenja. Walter Pall bi znao kazati: ‘Ako to ne možeš podnijeti, onda idi i radi ikebanu’.”
Andrija svoje radove ne prodaje, ali prodaje sirove materijale koji su isključivo za napredne bonsai entuzijaste koji znaju kako ih oblikovati. Ovi sirovi materijali mogu nekome tko se ne bavi izradom bonsaija izgledati poput ružnog panja, ali dobar poznavatelj u njemu vidi potencijal. Upravo zbog toga Andrija svoje sirove materijale prodaje isključivo naprednim bonsai entuzijastima.
“Ako osoba zna što radi onda za 5 do 10 godina može od sirovog materijala stvoriti bonsai spreman za izložbu. Samo sam jedan materijal prodao u Hrvatskoj, a sve ostale po Europi gdje je bonsai scena puno snažnija i od kad se ja bavim ovim poslom vidim da popularnost po svijetu izrazito raste“, ističe.
Najčešće koristi lisičare za izradu bonsaija, ali odnedavno su se u njegovoj kolekciji našle i četinjače. U svijetu je situacija obrnuta, kako kaže, većinom se za izradu koriste četinjače, a manje lisičari. Andrija naviše voli bjelograb, to je vrsta s kojom se bavi od samog početka i koja je, prema njegovom mišljenju, kao stvorena za ovu vrstu umjetnosti.
“Danas cijeli bonsai svijet zna što je Bjelograb i cijeni ovu vrstu. Hrvatska bonsai scena ga je prva prezentirala zapadu i pokazala njegov potencijal. Prvi primjerci Bjelograba koje sam imao su bili izrazito ružni, ali meni su se iz nekog razloga jako sviđali. Bio sam tad uvjeren da se mogu sviđati samo meni, a da će ih ostali bonsaisti po inozemstvu mrziti jer se uopće nisu uklapali u tadašnje bonsai kanone. Bio sam u pravu. Kad sam ih pokazao na internacionalnim forumima dočekani su s prezirom. Sve je bilo “pogrešno” na tim stablima, a nas nekoliko iz Hrvatske je uglavnom bilo ismijano. Jedan od rijetkih tko se u potpunosti zaljubio u Bjelograb je bio Walter Pall, koji je nabavio od nas nekoliko primjeraka i, zajedno s nama, pokazao svijetu o kakvoj se vrsti radi i kakav potencijal nosi. Trebale su proći godine prije nego što su i drugi shvatili da je Bjelograb jedna od najboljih vrsta lišćara za bonsai na svijetu.” Naime, kod bonsaija je jako bitno površinsko korijenje, baza debla i samo deblo, kora, stare grane i lišće, a Bjelograb ima odlično površinsko korijene koje daju stablu vizualni osjećaj stabilnosti.
U budućnosti želi organizirati radionice koje bi se održavale u serijama i kroz koje bi, nada se, ponovno razbudio bonsai scenu u Hrvatskoj. Međutim, trenutno nema vremena pa radionice održava povremeno kad mu se pruži prilika.
Njegove radove možete vidjeti i na Facebook i Instagram profilu.
