Muzej zaboravljenih priča ustvari je kruna stvaranja našeg istaknutog multimedijskog umjetnika Zdenka Bašića, čiji se nagrađivani opus većinom temelji na magičnom svijetu priča iz osobne usmene predaje i obiteljskog nasljeđa.
Iako se muzej službeno otvara tek 12. rujna, već sada prima posjetitelje, stoga nismo propustili priliku da i sami zavirimo u njegov postav. Muzej se proteže na preko dvjesto metara kvadratnih, a podijeljen je u šest soba koje obuhvaćaju različite tematske cjeline – starohrvatsku mitologiju, tajne vilinskog svijeta, sobu sjena, coperničku sobu, vodeni svijet te čarobnu Hrvatsku. Ideja je da posjetitelj sam istražuje prostor, upijajući zvukove i prizore te polako upoznajući različita mitska bića o kojima se nekoć pripovijedalo uz vatru u večernje sate.
Kako nam je ispričalo ljubazno osoblje muzeja, samo postavljanje ovih bajkovitih kulisa trajalo je tri mjeseca, a živopisne slike, skulpture i instalacije razrađene do najsitnijih detalja rezultat su cjeloživotnog rada i istraživanja Zdenka Bašića. Svaki od izložaka prati jednu od “zaboravljenih” priča te smo zaključili kako bismo ondje mogli provesti sate i sate, čitajući pripovijesti i razgledavajući čudesne rukotvorine.
Moramo priznati kako smo i sami zaboravili na vrijeme proučavajući rivalstvo bogova Nava i Prava, životne cikluse vila, mračna sijela coprnjica i nešto manje poznata stvorenja poput moguta, pesoglavaca i baukača. Otkrili smo i uz koje se dijelove Hrvatske vežu određene legende, svojstvene geografskim obilježjima te kakva bića skrivaju u bunarima, dimnjacima, seoskim raskrižjima i mračnim tavanima.
Vjerujemo kako će posjet ovom muzeju mnogima od vas probuditi želju da doznate više o slojevitoj i raznolikoj hrvatskoj kulturnoj baštini, a ne sumnjamo kako će u ovom čarobnom iskustvu podjednako uživati i djeca i odrasli te da ćete se ondje rado vraćati svaki put kad poželite pobjeći u neki sasvim drugačiji svijet.
“Naš Muzej je mjesto gdje gotovo zaboravljena tajna bića slobodno prelaze močvarne šume, meke vlažne livade te stare riječne rukavce i vodene opkope, mjesečevim stazama kroz šaš, zaobilazeći okućnice i dvorišta, koračaju tajnim stazama, njuše tanke mirise tišine. Ne trebaju im ključevi grada, prolaze kroz ključanice, pukotine i puškarnice, smještaju se u bunare, dvorišta, vrludaju stubištem izgubljenih koraka, skrivaju se pod stolovima, čuče u kutovima. Muzej postaje njihovo privremeno utočiste, sklonište u sjenovitim nišama i zakutcima, na samoj granici sna i jave, snova i stvarnosti. S odmakom od svakodnevne stvarnosti ta nas pritajena bića promatraju i procjenjuju,. Coprnice, mure, jankići, nevidinčići, baukači, mraki i druga bića ponoći, osvita i sutona prelaze zidove sna. Dolaze iz prostora i vremena onkraj našeg svakodnevnog. Iz prostora mraka i snoviđenja nastanjuju se u našim sjećanjima, u našoj mašti.. Svevremena, tajanstvena, titrava, uskomešana, varljiva, hirovita, neukrotiva, samosvojna, vižljasta, razigrana, živopisna, neobuzdana. Ta bića Majke Zemlje slojevitih i proturječnih osobnosti, božanska i demonska bića, imaju na raspolaganju sve vrijeme ovog i onog svijeta, osluškuju i šapuću u polumraku, prelaze iz priče u priču. Traže samo tren da ih se čuje. U buci naših misli…”, slikovito je opisao Zdenko Bašić.
