Vjetar je posljedica razlika u tlaku zraka u prostoru. Zbog različitog zagrijavanja podloge u prostoru, zbog terena, oblaka (a zašto nastaju oblaci? – o tome možda u nekom od idućih nastavaka) i dodatnih efekata, negdje je atmosfera malo deblja ili tanja, kao kad stisnemo loptu pa ju otpustimo. Izjednačavaju se tlakovi, lopta se izravnava i zaokružuje, a to čini vjetar!
Zemlja je skoro okrugla, vrti se i to dovodi do određenih efekata na strujanje zraka, mora i oceana. Na primjer, stavite li kapljicu vode na loptu, ili uzmete neki drugi marker (ulje, tintu), zavrtite loptu i onda pokušate pomaknuti tu kapljicu ili marker, gore ili dolje pri rotaciji, neće vam baš uspjeti. Ona će se vratiti na skoro istu loptinu paralelu, kao na istu zemljopisnu širinu odakle ste ju pomakli. Ta sila proizlazi iz osnovnih zakona očuvanja gibanja; neki to u šali zovu i zakonima očuvanja zeznutosti, ha…
Nadalje, postoji trenje, to svi znamo. Ono isto djeluje na vjetar, kao hrapavost, a na velikoj prostornoj skali, kao teren, planine, more, pa opet planine i tako naokolo (već nam to sugerira da postoje valovi i u atmosferi), dok Sunce ide gore – dolje, dan – noć, godišnja doba, različito obasjavanje nagnutih terena, različito sjenčanje i sjećanje pojedine podloge (jer i tlo ima svoju “memoriju”, slikovito rečeno, tj. termalna i hidrološka tromost odgovora na različito forsiranje). Što je bilo malo prije, jučer, lani, ili davno – sve je na određeni način zapisano i u meteorološkom vremenu, poput plime i oseke, malo razbarušene…
Najjače vrste vjetra odnose se na tropske ciklone (najjači od njih su uragani ili tajfuni), planinske oluje (bura naša) i tornada te pijavice Postoje još neke podvrste olujnih “pruga”, nevremena koja putujući isto proizvode olujni vjetar lokalnog trajanja oko 1 h, žive tijekom 1-2 dana, prelazeći i ponekad harajući preko stotinjak kilometara u širini i preko 500 km u daljinu. Ovim pojavama bavi se mezoskalna meteorologija. To je dio meteorologije između onoga što vidimo vani prostim okom (meteorološka mikroskala) i onoga što nam pokazuju standardne meteorološke karte i prognostičari na TV-u ili u dnevnim novinama.
Uragani se rađaju iznad tropskih oceana iz posebnih kombinacija atmosferskih valova koji u određenim uvjetima, kad je površinska temperatura oceana iznad 26°C, i kad su morske struje sklone rastućim atmosferskim poremećajima, da vjetar može pokupiti što više oceanske topline, ponijeti i zavrtjeti ju u visinu. Detalji nastanka uragana nisu sasvim još poznati jer se radi o skupocjenim mjerenjima iznad nepreglednih površina oceana, ali se zna da u prosjeku samo jedan zametak od oko 1000 može proizvesti uragan. Naravno, kad nema dovoljno kvalitetnih mjerenja, numerički meteorološki modeli ne mogu dobiti dovoljno točno početno stanje atmosfere i mora pa je i pripadna prognoza uragana nesigurnija nego što bi bila uz dovoljno detaljne ulazne podatke. Najveće izmjerene brzine vjetra idu do skoro 100 m/s pri čemu se lome i mjerni instrumenti, anemometri.
Nadalje, treba nešto reći i o našoj buri, olujnim oblacima (kumulonimbusima) te o turbulenciji – drugim riječima: skoro sve o vjetru. Bura spada u tzv. planinske zavjetrinske oluje. Dinamički je slična alpskom vjetru föehnu, chinooku iznad Stjenjaka u središnjoj Sjevernoj Americi, Santa Ani u južnoj Kaliforniji, zondi u Andama Južne Amerike, yamayi-kaze i hirodo-kaze u Japanu, određenim planinskim olujama u Rusiji, itd. No, izgleda da je bura najstariji službeni, pismeno opisan olujni vjetar na svijetu; potječe još od stare civilizacije – Stare Grčke. Bura je jak i izrazito mahovit vjetar, s puno refula i jako je turbulentan. Stvaranje olujne bure zahtijeva nekoliko komponenata: sinoptički (velika horizontalna skala, barem 1000 km) relativno visoki tlak u navjetrini, tj. u središnjoj Europi, i/ili relativno niski tlak u zavjetrini, nad Jadranom i/ili sjevernom Mediteranu, te planine koje su što strmije u zavjetrini nego u navjetrini. Ovo zadnje u vezi terena dodatno i bitno pojačava razliku tlaka zraka iznad kopna i mora i stvara veliki planinski atmosferski val koji se jako savija i nerijetko lomi u zavjetrini Velebita, Biokova, itd. što dovodi do olujnog vjetra.
Pri olujnoj, pogotovo orkanskoj buri dolazi do rezonancije između atmosfere i terena pa atmosferski val iznad planine može rasti sve dok se ne presavine, slomi i dovede do jake turbulencije te pojačanog miješanja zraka. Olujni efekt pojačava se relativno toplijim Jadranom od kopna, odakle bura puše, jer toplo more dovodi do podizanja relativno hladnijeg zraka što znači i lokalno niži tlak koji dodatno “privlači” zrak s kopna i pojačava buru. Između ostalog, zato je bura u prosjeku, klimatološki jača i dugotrajnija zimi nego ljeti; iako i tu aktualne klimatske promjene dovode do određenih promjena u režimu bure, no to još nije dovoljno istraženo, niti Hrvatska ima u planu, barem za sada, ulagati u takvo detaljno istraživanje.
Spomenuli smo turbulenciju vjetra nekoliko puta. Što je uopće turbulencija, kako i zašto nastaje i nestaje? Turbulencija u zraku ili vodi dovodi do jakog miješanja u prostoru i vremenu, stvara pojačane vrtloge koji se savijaju, rastežu i udaljavaju jedni od drugih, praveći prostor za nove rastuće vrtloge. A čim turbulenciji nestane izvor energije, što je npr. spomenuti atmosferski val koji se lomi, ili jako zagrijavanje podloge, jak vjetar na visini, itd., turbulencija se gasi. Inače, turbulencija postoji i u svemiru, npr. na zvijezdama, uključujući Sunce, u tekućim kristalima i slično.
Vratimo se vremenu našem svagdašnjem, ovom promjenljivom. Kumulonimbusi su olujni oblaci vertikalnog razvoja, s jakim vjetrom i oborinom, nerijetko i ledom. Mogu se kod nas pojaviti u svako doba godine, no najčešći su u proljeće i ljeto. Izgledaju kao veliki rastući karfiol, što na vrhu nerijetko izgleda kao izravnati bijeli nakovanj; to je zaleđeni dio, nerijetko na visini oko 10-ak km iznad nivoa mora. Njihov vjetar lako odnosi crjepove, lomi grane drveća i prekreće aute. Iz tog razloga možemo zaključiti da vjetar nije uvijek za šalu.
