sylvie-michel-RVyNNNsn9Eg-unsplash

Vjerojatno već znate za pokret “zero waste”, no jeste li se ikada pitali kako je nastao?

GREEN_300_listici_sredina

Nekadašnja svakodnevica, danas pokret

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Vjerojatno ste se posljednjih nekoliko godina susretali s terminom "zero waste" i vjerojatno znate koja mu je glavna misija. No, jeste li se ikad zapitali do kud seže povijest zero wastea i je li mu bio potreban poseban značaj?

Sigurno se većina vas već susrela s terminom zero waste, odnosno nultim otpadom, a riječ je o životnoj filozofiji koja se zasniva na tome da ne proizvodite otpad. Cilj je da se smeće ne šalje na deponije, spalionice ili ocean, već se potiče redizajn životnih ciklusa tako da se svi proizvodi ponovno koriste, na ovaj ili onaj način. Život bez otpada, ukratko rečeno. Mnogima nezamisliv i nedostižan život s obzirom na to u kakvom svijetu živimo. No, možda nas je ovakav svijet i doveo do toga da ozbiljno promislimo o zero wasteu kao opciji ukoliko želimo sačuvati ovaj naš planet.

I dok ćete danas na svakom održivom “uglu” čuti ovaj engleski termin, jeste li se ikad zapitali kad je i odakle je potekao? Za početak, nulti otpad ili vam zero waste danas je pokret, a nekada je to bila konstanta, sasvim obična svakodnevica naših baka i djedova. Ljudi nekad nisu imali drugog izbora nego ponovno upotrijebiti svoju odjeću, kućanske potrepštine i razne druge stvari pa da nešto od toga postane otpad nije bilo ni pomisli. Bake i djedovi, ali i neki roditelji vjerojatno se sjećaju vremena kada su vraćali boce s mlijekom u dućan ili koristili višekratne vrećice, posude i staklenke u kuhinji i trgovini. Ljudima je ovakav način života bio posve normalan dosta dugo i činjenici da ne proizvode otpad nisu davali poseban značaj, a posebice nisu to nazivali pokretom. Još davnije, postoje dokazi da je grad Tenochtitlán u astečkom carstvu reciklirao sav otpad u gradu još u 1300-ima. Otpadom hrane hranile su se životinje ili se koristilo za uzgoj usjeva. Sve zapaljivo je spaljeno kao sredstvo za osvjetljavanje javnih prostora. Čak se i ljudski otpad koristio kao gnojivo ili za štavljenje kože i izradu matrica za tkanine.

Kako su se društva razvijala, a gradovi i stanovništvo rasli, otpad je postao mnogo veći problem. Deponije smeća, kanalizacija i sanitarni odjeli postali su nužnost. Godine 1881., New York je pokrenuo svoj prvi službeni Odjel za sanitaciju, iako je u to vrijeme bio nazvan Odjelom za čišćenje ulica, prema smjernicama za dizajn nultog otpada. Čak i tada, oni snalažljivi i ekološki odgovorniji su skupljali korisnu robu, popravljivu odjeću, metal, staklo i jestive ostatke hrane s ovih odlagališta otpada. I tek kada je započeo moderni zero waste pokret, ljudi su konačno počeli obraćati pažnju na to koliko ljudi zapravo bacaju stvari u smeće.

Mnogi temeljni koncepti koji stoje iza pokreta zero waste mogu se pratiti stoljećima, ako ne i tisućljećima. Međutim, postoje neke značajne razlike i razvoji koji su osigurali da koncept zero waste odgovara našoj suvremenoj razini potrošnje i našoj rastućoj populaciji, i iako je teško točno odrediti tko je započeo zero waste pokret i kada, postoji niz velikih i utjecajnih pojedinaca koji su pomogli da se pokret promakne u mainstream. Tako je primjerice, 1970-ih godina ozbiljno je uloženo u industriju koja je vidjela potencijalne uštede energije i troškova u obnovljenim materijalima kao što je aluminij. To je, zajedno s brzorastućim ekološkim pokretima i početkom Dana planeta Zemlje 1970. godine, pokrenulo pokret prema potpunom ponovnom procjenjivanju koncepta otpada.

Sve se to dogodilo mnogo prije nego što je plastika za jednokratnu upotrebu postala sveprisutna, a u to su vrijeme spalionice (ili postrojenja za “oporabu energije”) smatrane održivim načinom smanjenja otpada na odlagalištima. Od tog vremena, i s desetljećima proučavanja i analize, klimatske promjene konačno su postale prepoznat problem. Priča o nultom otpadu najsličnijem onom danas zapravo počinje 1980-ih, razvijajući se posljednjih 40 godina kako bi postala ono što je danas. Prvo spominjanje pojma zero waste dolazi iz koncepta potpunog recikliranja Daniela Knappa. Knapp i njegova supruga osnovali su akciju spašavanja otpada i tržište Urban Ore u Berkeleyju u Kaliforniji 1980-ih, a iz ovog eksperimenta u stvarnom svijetu pokazali su kako se sve vrste otpada mogu preusmjeriti s odlagališta i ponovno upotrijebiti unutar zajednice.

Njegov uspjeh vidljiv je i danas, a Urban Ore procjenjuje da svake godine preusmjeri više od 8000 tona otpada s odlagališta. U isto vrijeme, općine diljem SAD-a usvajale su programe i ciljeve kompostiranja, recikliranja i preusmjeravanja otpada, dok su druge organizacije kao što su Nacionalna koalicija protiv masovnog spaljivanja i sigurnih alternativa i Grupa za upravljanje dobrim resursima također počele voditi kampanju i analizirati otpad i prakse gospodarenja otpadom u SAD-u. S obzirom na to da je Urban Ore stekao popularnost u američkim zajednicama, Daniel Knapp je počeo širiti svoj koncept potpunog recikliranja dalje, a do 1995. njegov se utjecaj proširio čak do Canberre u Australiji. Knapp je podijelio plan o “No Waste by 2010” australskog teritorija oko glavnog grada, koji je postao prvi program te vrste u svijetu. Iste je godine Lynn Landes postavila Zero Waste USA web stranicu s ciljem mijenjanja navika otpada na individualnoj razini.

I na kraju, ali i ono najvažnije u ovim trenucima, kako bi mogla izgledati budućnost bez otpada? Prema Greenpeace Internationalu, budućnost nultog otpada vjerojatno će uključivati ​​promjene u načinu na koji proizvodimo, koristimo i odlažemo materijale. Čovječanstvo će vjerojatno morati pronaći bolje načine za recikliranje plastike ili prijeći na netoksične, potpuno biorazgradive materijale. Predmeti za jednokratnu upotrebu trebali bi biti potpuno eliminirani, zamijenjeni samo predmetima koji se mogu prenamijeniti na neki smislen način. Istodobno, budućnost bez otpada mogla bi uključivati ​​bolje komunalne sanitarne uvjete, recikliranje ili, ako imamo sreće, programe nultog otpada. Takvi bi programi služili istoj svrsi kao i trenutni programi recikliranja, kao način da se život bez otpada učini dostupnijim svima. Ako se ova budućnost bez otpada ostvari, to bi mogla biti utopija koju smo svi čekali. Ali da bi to postalo moguće, ljudi moraju cijeniti održivi način na koji su živjeli naši preci. Oni moraju uzeti te lekcije, kao i naše kolektivne pogreške, te ih iskoristiti za poboljšanje i informiranje o našoj budućnosti.

 

PHOTOS BY: Unsplash / Sva prava pridržana

Vezani članci

Napravi nešto zeleno već danas.

Klikni „prijavi se“
i na pravom si putu!

Copyright 2022 © Sva prava pridržana - GREEN.HR

Naša web stranica koristi kolačiće kako bismo vam pružili najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima koje koristimo možete pronaći u našim Pravilima privatnosti.