Umjetnost, kreativnost, mogućnost izražavanja – mnogo je lijepih pojmova koje od davnina vežemo uz modu. Međutim, danas je nemoguće govoriti o modnoj i tekstilnoj industriji bez da spomenemo i sve njezine negativne strane, prvenstveno ekološku neodrživost. Kao jedan od najvećih zagađivača na svijetu, modna industrija zaslužna je za 10 posto ukupne globalne emisije ugljika, dok svake godine 85 posto cjelokupnog tekstila odlazi na smetlište. Obje spomenute strane mode vrlo su bliske Marini Spadafori, modnoj dizajnerici, profesorici i aktivistici koja je kroz svoju bogatu karijeru surađivala s nekim od najvećih imena luksuzne scene poput Ferragama, Prade i Miu Miu.

Poznata kao “modna revolucionarka”, Marina je danas istaknuta ambasadorica “fair fashiona”, koja se može pohvaliti brojnim inicijativama i humanitarnim projektima diljem svijeta, ali i nagradom Ujedinjenih naroda “Woman Together”. Ovoga je tjedna posjetila Zagreb kako bi sudjelovala na Greencajt festivalu, gdje je održala panel na temu “Revolucija počinje s tvojim ormarom”, Powered by Perwoll. Uoči panela imala sam priliku upoznati ovu Talijanku neosporive karizme, čija se strast prema modi iščitava iz svakog aspekta njezine pojave. Svaki komad koji nosi krije svojevrsnu anegdotu, priču koju mi Marina sa žarom u očima prepričava, dokazujući mi kako modna revolucija zaista kreće od nas samih. Duhovita, opuštena i sjajna govornica, Spadafora je jedna od onih ličnosti čije vam riječi odzvanjaju u glavi satima nakon što su izgovorene.

Radili ste za velike luksuzne modne kuće. Koji su najveći izazovi u kontekstu održivosti s kojima se susreću ovakvi brendovi, naviknuti na visokokvalitetne materijale (često životinjskog porijekla) i velik broj kolekcija godišnje?

Najveći izazov u modi općenito je – usporiti. Stvaramo previše odjeće, prije dvadeset godina je količina koju smo proizvodili bila 40 posto manja. Ove kompanije prvenstveno trebaju biti svjesnije svog opskrbnog lanca jer ljudi danas zahtijevaju transparentnost. Europski parlament je lansirao novu strategiju vezanu uz tekstilnu industriju, prema kojoj svaki odjevni predmet mora imati QR kod iz kojeg se može iščitati cijeli proizvodni proces iza njega. Nažalost, u Italiji smo nedavno imali veliki skandal s Armanijem, koji u blizini Milana ima tvornicu u kojoj rade kineski radnici. Nisu bili adekvatno plaćeni, uskraćeno im je zdravstveno osiguranje, čak su i spavali u tvornici. Dakle, ako ne stojiš iza svog opskrbnog lanca, lako ti se može dogoditi ovakva PR katastrofa. Ljudi danas istražuju, postavljaju pitanja te je nužno osigurati transparentnost i potruditi se da je sve odrađeno kako treba. Također, ako ovakve velike modne kuće žele privući investitore, moraju se pobrinuti za svoj ESG (op. a. “okolišno, društveno i korporativno upravljanje”), u suprotnom mogu zaboraviti na njihova novčana sredstva.

Pričajmo malo o high street brendovima. Zara, Mango i slične marke sve češće posežu za recikliranim poliesterom, predstavljajući ga kao održivu opciju. No je li reciklirani poliester, izrađen od plastičnih boca, doista rješenje?

Mnogo je pogrešnih zaključaka oko recikliranog poliestera. Počelo je s Patagonijom, koju poštujem i jako dobro radi, no nešto što nisu znali jest da ako uzmeš bocu s plaže ili iz mora te je pretvoriš u pređu, kvaliteta tog poliestera nije zadovoljavajuća te ga je potrebno pomiješati s običnim poliesterom. Čim je odjevni predmet izrađen od mješavine dvaju pređa, nije ga moguće reciklirati te je i dalje u pitanju plastika, koja u okolišu ostaje 200 godina. Nadalje, boce bi trebale biti reciklirane u boce, ne u pređe. Prema zakonu, 30 posto svih novoproizvedenih boca treba biti od reciklirane plastike. Stoga, ako ti je potrebna sva ta reciklirana plastika, iskoristi je za boce, nemoj je davati tekstilnoj industriji. S druge strane, postoji reciklirani najlon, izrađen od ribarskih mreža pronađenih u oceanu, od tepiha i slično. Takav je najlon moguće beskonačno reciklirati, iznova i opet iznova, što ga čini puno boljom opcijom.

Europske proizvođače tekstila možemo regulirati, no kako se suočiti sa sve popularnijim azijskim fast fashion gigantima poput Sheina, poznatog po neodrživim i neetičkim proizvodnim procesima?

Nije točno da ne možemo učiniti ništa po pitanju azijskih fast fashion divova. Nova legislacija odnosi se na uvoz, ne na odjeću koju proizvodimo u Europi. U globalu, mi gotovo da ništa i ne proizvodimo. Ako brend želi prodavati u Europi, ali proizvodi artikle u Kini, Bangladešu ili nekoj drugoj azijskoj državi, sada će postojati porez (primjerice, u Francuskoj) za ovakve vrste uvoza. Porez na ugljik je također zanimljiv. Dakle, tvrtke će morati imati odgovarajući način proizvodnje kako bi mogle prodavati u Europi. To se, dakle, ne odnosi na one koji već proizvode u Europi jer ovdje već imamo mnogo regulacija.

Mnogi se pravdaju da za brzom modom posežu prvenstveno zbog vlastitih financijskih ograničenja. Što biste im, u tom slučaju, poručili i koje biste im cjenovno pristupačne alternative predložili?

Na svojim predavanjima često znam reći – umjesto da kupiš četiri majice koje koštaju 5 eura, zadrži taj novac i kupi model od 20 eura koji je izrađen kako treba. Primjerice, bila sam u potrazi za crnom majicom od organskog pamuka i pretraživala sam webshop Petit Bateau, francuskog brenda. Svi njihovi pamučni predmeti imaju certifikat Oeko-Texa, a cijena majice je 25 eura, što je stvarno fer cijena. Također, uvijek kažem da je informiranje prije same kupovine vrlo važno. Postoji mnogo aplikacija poput, primjerice “Good On You”, u koje je moguće upisati naziv brenda i doznati koliko je etički i ekološki osviješten. A tu je i second-hand! Second-hand je prekrasan, osobniji je. Ako, primjerice, kupite suknju cvjetnog uzorka u Zari ili H&M-u, riskirate da na partyju sretnete još par ljudi koji nose istu stvar, što baš i nije kul, ha-ha…

Vidite li kraj trendu “novi događaj, novi outfit” koji promoviraju mnogi influenceri, ali i zvijezde na crvenom tepihu?

Mislim da mnogi od influencera zaslužuju zatvorsku kaznu, da nisu baš najpametniji i da imaju vrlo loš utjecaj. Ako želiš nositi haljinu samo jednom, na određeni događaj – unajmi je, to je odlična alternativa. Postoji puno platformi koje se bave najmom odjeće, lako je pronaći komad koji nam se sviđa u našoj veličini. Unajmiš, obučeš, vratiš. Ali kupiti i onda baciti, to nikako nije prihvatljivo.

Tema vašeg panela je “promišljanje ormara”. Možete li objasniti “promišljanje ormara” na vlastitom primjeru? Koliko i gdje kupujete, a što zaobilazite?

Osobno, vrlo malo kupujem i rijetko pronalazim brendove i trgovine s kojima se osjećam ugodno. Primjerice, ovaj ogrtač je iz socijalne zadruge u Rimu koja surađuje s afričkim migrantima. Zajedno stvaraju prekrasnu odjeću s afričkim voštanim printom. Nadalje, majica je Comme des Garçons, imam je već skoro 40 godina, što je čini održivim izborom jer sam je pomno čuvala i održavala. Hlače su dar brenda s kojim sam surađivala na projektu u Africi, a ove sandale talijanske marke bile su smeđe i nikada ih nisam nosila. Onda sam jednog dana naletjela na malu radnju u Milanu koja se bavi bojadisanjem kože. “Da su ove sandale crne, nosila bih ih svaki dan! Možete li ih obojiti?”, pitala sam ih. Uspjeli su i od tada ne izlazim iz njih, a dotad su samo stajale u ormaru. Ova mala Courrèges torbica je sa mnom od osamdesetih, kada sam je kupila u Los Angelesu. Obožavam je. Ručka se u nekom trenutku potrgala, moj postolar ju je onda zamijenio i nadam se da će mi trajati još četrdeset godina. Trebamo biti savjesni, danas ljudi često kupuju stvari iz emocionalnih razloga, dakle – saznajte priču iz odjevnog predmeta! Kako je Vivienne Westwood znala govoriti, kupuj manje, odaberi dobro i učini da traje.