Kao što smo ranije pisali, američka znanstvenica i aktivistica za prava žena Eunice Foote danas se smatra prvom osobom koja je dokazala efekt staklenika još 1856. godine, nekoliko godina prije nego što je britanski istraživač John Tyndall objavio slične rezultate. Njezini rudimentarni eksperimenti pokazali su da ugljični dioksid i vodena para mogu apsorbirati toplinu, što može utjecati na temperaturu Zemlje. Zahvaljujući tome znamo za odnos između stakleničkih plinova i Zemljine temperature najmanje 150 godina.

Četiri desetljeća kasnije, švedski znanstvenik Svente Arrhenius napravio je neke osnovne izračune kako bi procijenio koliko bi se promijenila temperatura Zemlje ako udvostručimo količinu CO₂ u atmosferi. U to su vrijeme razine CO₂ bile oko 295 dijelova na milijun molekula zraka. Ove smo godine dosegnuli 421 dio na milijun – više od 50% više nego u predindustrijsko doba. Arrhenius je procijenio da bi udvostručenje CO₂ dovelo do toga da svijet bude topliji za 5 ℃. To je, srećom, više od modernih izračuna, ali nije previše daleko, s obzirom na to da nije koristio sofisticirani računalni model. U to je vrijeme Šveđanin bio više zabrinut zbog ulaska u novo ledeno doba nego zbog globalnog zatopljenja, ali do 1900-ih je zapanjio svoje studente viješću da se svijet polako zagrijava zbog izgaranja ugljena.

Novozelandski isječak iz 1912. vjerojatno se temeljio na četiri stranice časopisa Popular Mechanics, koji je informacije crpio iz rada Arrheniusa i drugih. Kada zagovornici klime ukazuju na ovakve članke i kažu da smo znali za klimatske promjene, time se previđa činjenica da su se Arrheniusove ideje općenito smatrale rubnim, što znači da ih nije mnogo ljudi shvaćalo ozbiljno. Zapravo, bilo je nesuglasica o tome koliko je ugljični dioksid zapravo učinkovit kao staklenički plin. Kada je počeo Prvi svjetski rat, tema je izgubila na važnosti. Nafta je započela svoj uspon, gurajući u stranu obećavajuće tehnologije poput električnih automobila u korist tehnološkog razvoja fosilnih goriva i vojnih ciljeva. Ideja da bi ljudi mogli utjecati na cijeli planet ostavljena je postrani.

Tek 1930-ih godina ponovno su se pojavile klimatske promjene izazvane čovjekom. Britanski inženjer Guy Callendar spojio je vremenska promatranja iz cijelog svijeta i otkrio da su temperature već porasle. Ne samo da je Callendar bio prvi koji je jasno identificirao trend zagrijavanja i povezao ga s promjenama u atmosferskom ugljičnom dioksidu, već je također istaknuo važnost CO₂ u usporedbi s vodenom parom, još jednim snažnim stakleničkim plinom. Baš kao i članak iz 1912., Callendar je također podcijenio stopu zagrijavanja koju ćemo vidjeti 80 godina nakon njegovih prvih rezultata. Predvidio je da će svijet biti samo 0,39 ℃ topliji do 2000. godine, umjesto 1 ℃ koliko smo svjedočili. Međutim, privukla je pozornost istraživača, potaknuvši intenzivnu znanstvenu raspravu. Ali krajem 1930-ih svijet je ponovno zaratio. Callendarova otkrića brzo su ponovno pala u drugi plan zbog bitki i planova obnove.

Godine 1957. znanstvenici su započeli Međunarodnu geofizičku godinu – intenzivno istraživanje Zemlje i njezinih polova i atmosfere. To je dovelo do stvaranja stanica za praćenje atmosfere koje prate naš stalni porast stakleničkih plinova uzrokovanih ljudskim djelovanjem. Istodobno su naftne kompanije postajale svjesne utjecaja koji njihov posao ima na Zemlju. Tijekom ovih poslijeratnih desetljeća, bilo je malo političke polarizacije oko klime. Margaret Thatcher vidjela je globalno zatopljenje kao jasnu prijetnju dok je bila premijerka Ujedinjenog Kraljevstva. Godine 1988. NASA-in znanstvenik James Hansen održao je svoje sada već poznato obraćanje američkom Kongresu tvrdeći da je globalno zatopljenje već nastupilo.

Mnogi konzervatisti bili su ohrabreni Montrealskim protokolom, koji je više-manje zaustavio upotrebu tvari koje oštećuju ozonski omotač kako bi se spriječilo širenje rupe u ozonskom omotaču. Služeći se tim primjerom, sigurno bismo mogli učiniti isto da zaustavimo klimatske promjene? Međutim, kao što znamo, nismo uspjeli. Postupno ukidanje klase kemikalija puno je jednostavnije od odvikavanje od fosilnih goriva na kojima je izgrađen moderni svijet.

Klimatske promjene postale su ispolitizirane, a globalna medijska pokrivenost često je uključivala skeptike u interesu “ravnoteže”. To je zauzvrat natjeralo mnoge ljude da vjeruju da ništa nije utvrđeno i dokazano – dok je znanost postajala sve sigurnija i alarmantnija. Uz ovaj skepticizam došla su i kašnjenja. Protokol iz Kyota iz 1992., usmjeren na smanjenje stakleničkih plinova, ratificiran je do 2005. godine. Znanost i znanstvenici bili su napadnuti. Ubrzo je počelo žestoko natezanje koje je dovodilo u pitanje goleme znanstvene dokaze. Nažalost za sve nas, ovi su bučni napori usporili akciju. Ljudi koji su odbili prihvatiti znanost kupili su industriji fosilnih goriva još vremena, najmanje jedno desetljeće, čak i dok su se klimatske promjene nastavile jačati, s pojačanim prirodnim katastrofama i sve jačim toplinskim valovima.

Nakon desetljeća nazadovanja, klimatska znanost i društveni pokreti sada su glasniji nego ikad u pozivanju na snažno i smisleno djelovanje. Znanost se ne može osporiti. Dok je prvo izvješće Međuvladinog panela o klimatskim promjenama iz 1990. godine navodilo da bi globalno zatopljenje “uvelike moglo biti posljedica prirodne varijabilnosti”, najnovije iz 2021. navodi da su ljudi “nedvojbeno zagrijali atmosferu, ocean i kopno”.
Čak smo vidjeli dobrodošlu promjenu u prethodno skeptičnim medijima, a nacionalne i međunarodne klimatske politike jače su nego ikad. Iako ima još puno toga za učiniti, konačno se čini da se vladino, poslovno i javno mišljenje kreće u istom smjeru. Nemamo više 110 godina za čekanje, a isječak novina iz 1912. godine može samo poslužiti kao podsjetnik da nastavimo govoriti o bitnim temama i stavljati ih u prvi plan kako bismo konačno doživjeli promjenu koju moramo imati.

Partneri projekta Greendex su Energia Naturalis i Europski parlament.