Američka Nacionalna uprava za oceane i atmosferu, NOAA, objavila je jesenas da je gotovo 415 molekula ugljičnog dioksida u milijun molekula zraka, a prošle godine bilo ih je oko 412.  Inače, 400 molekula CO₂ na milijun molekula zraka za znanstvenike prijelomna je točka u porastu razine ovog plina u atmosferi. Tih 400, ili 415 molekula na milijun možda zvuči malo.  To je manje od pola promila i puno manje od jedan posto.  Međutim, ne smijemo zaboraviti da je CO₂ vrlo moćan staklenički plin. Ako on malo podigne temperaturu u prirodi, može biti više vodene pare u zraku, koja je najvažniji staklenički plin pa onda i ona podiže temperaturu, i tako ide ta povratna sprega ili tzv. pozitivni “feedback”.  Slično se događa s topljenjem arktičkog leda. Arktik postaje sve tamniji jer ima sve manje leda i zbog toga manje odbija svjetlost, odnosno Sunčevo zračenje, a više upija te se dodatno zagrijava.

Budući da je atmosfera zbog učinka plinova staklenika ljudskog porijekla sve toplija, time se oceani i mora također zagrijavaju.  Međutim, more se grije odozgo prema dolje, dok atmosfera obrnuto – odozdo prema gore. Morski topli slojevi su na vrhu mora i oceana. To su lagani slojevi koji su sve izraženiji i stoje gore, dok oni hladniji ostaju dolje i nestaje dovoljnog miješanja, odnosno nedostaje dovoljno vertikalne brzine za miješanje u morima. Kada se to događa, cirkulacija ili opće strujanje u moru, počinje zamirati ili barem slabiti.

To je jedan dio priče.  Drugi dio priče je da u toplijem oceanu i moru, slično kao kad imamo toplu mineralnu vodu ili vodu sa sodom, ono brzo gubi zrak, brže od hladnog gaziranog pića.  Slično, topla mora i oceani lakše gube zrak, odnosno gube plinove i hranjive tvari. Drugim riječima, više ne mogu primati niti CO₂, niti mogu primati kisik jer su pretopli, kao kad nam mineralna voda stoji predugo.  A treća je stvar da su oni, oceani i mora, već upili puno CO₂  što znači da je kiselost oceana značajno porasla. To je jako štetno za život u moru, općenito za koralje pa nadalje. Što je more toplije, raste mu i volumen, doduše malo, ali ipak rast. Time se podiže i srednja razina mora. Još je skoro važnije da s više vodene pare u zraku, što smo maloprije spomenuli, bit će i više oluja.  Što je više oluja, veći su i valovi koji mogu uzrokovati više potapanja obalnih područja.  Venecija je tipičan primjer za to, a i kod nas postoji niz luka koje imaju slične probleme, od Zadra, do Lošinja, Vela Luke, itd…

Ujedno sa zagrijavanjem mora jačaju i tropske ciklone, a one najjače postaju uragani.  Da bi nastali uragani, površinska temperatura mora treba biti 27 Celzijevih stupnjeva ili viša. Važno je i strujanje zraka nad područjem gdje se stvara uragan.  Strujanje zraka iznad površine mora treba biti takvo da stvara jaku rotaciju, zakretanje vjetra, da se prave dovoljno veliki valovi i onda da latentna toplina (toplina pohranjena u toploj vodi) hrani uragane. Naime, more se neće jednako isparavati, grijati zrak i stvarati velike oblake ako je mirno ili ako je uzburkano, a pogotovo će dovoditi do jakog nevremena ako baca jako puno spreja u zrak pri lomu morskih valova.  S druge strane, na većoj visini vjetar ne smije biti jak.  Mora biti dovoljno umjeren tako da ne bi strgao taj jedan “kolač“, ogroman vrtlog. Uragan izgleda kao kolač kuglof da se ta rotacija može lijepo zatvoriti.  Počinje biti značajno da u prosjeku uragana ima više nego prije, ili ako ih nema svake godine više, onda postaju u prosjeku jači.  No, u svakom slučaju, oni čine novi doprinos jačanju vremenskih promjena, a onda i promjene klime.  Stoga je nužno i hitno smanjiti proizvodnju plinova staklenika i tako pokušati smanjiti očito velike utjecaje na vrijeme i klimu koje čovječanstvo stvara već stoljećima.