Na njemu je snimana posljednja scena filma “Sjene vampira” s Johnom Malkovichem u glavnoj ulozi. Po njemu je Massive Attack nazvao svoj dugoočekivani peti studijski album. Znanstvenici i studenti čitaju njegovo ime već 30 godina pokušavajući riješiti enigmu “Gospodin” – slučaj nerazjašnjenog ubojstva čovjeka u odijelu i vunenoj Marks&Spencer kravati koji je 1994. s utezima na nogama isplivao na obalu otoka.
Helgoland. Sveta zemlja. Otok koji su britanci htjeli izbrisati s lica zemlje nakrcavši ga sa 6700 tona eksploziva i na kojem su izveli najjaču nenuklearna eksplozija u povijesti, „Big bang“. Nad otokom se dignuo 3km visok dim, a kada se spustio, Britancima je postalo jasno. Naum im nije uspio. Otok je preživio.
“Beba je rođena, kopriva i paprat”…pjevušim u sebi stih sa spomenutog albuma Massive Attacka, koji sam toliko puta odslušala u životu bez da sam se ikada zapitala po čemu je dobio naziv. A sada, vozeći se trajektom prema njemu, samo me ta misao kopka. Sedamdeset kilometara od kopna.
Helgoland je minijaturni njemački arhipelag u samom središtu Sjevernog mora koji se sastoji od dva otoka. Hauptinsel, naseljeni, površine četvornog kilometra trokutastog oblika s oko 1500 stanovnika te mnogo manji, nenaseljeni Düne. Ljeti, pretvara se u moderno odmaralište njemačke elite do kojeg se može brodovima iz Hamburga ili privatnim avionima na Düne gdje se nalazi zračna luka.
Zimi pak, nema slučajnih putnika na jedinom brodu “Fair lady” koji isplovljava iz Cuxhavena, svaki drugi dan. Svi na Helgoland u to doba godine idu s jednim ciljem – vidjeti rađanje mladunčadi sivih tuljana. Brod je krcat, iako je povratna karta, nimalo jeftina, 60 eura.
Nijemci, organizirani i pedantni, sat vremena prije polaska, već sjede u svojim separeima. Ja dolazim par minuta prije pa molim stariji njemački par s dva psa mogu li sjesti kraj njih. Srdačno mi se nasmiju uz znak odobravanja. Mislim ipak da je presudilo što sam se Archieju svidjela jer je većinu puta proveo u mom krilu. Stari, mrzovoljni, lijeni psić koji izgleda kao Gremlin, stvorenje iz horor filma moje mladosti. Neodoljivo sladak tako musav i čupav.
Nakon nešto malo više od dva sata, uplovljavamo. Temperatura je 4 stupnja, ali zbog hladnog vjetra osjećaj hladnoće je mnogo veći. Podsjeća me na našu buru. Onu koju osjetiš u kostima.
Zimskom oblačnom danu prkose jedino šarene drvene kuće u nizu i tek pokoja duša na obali. Žena, rekla bih moje godište, u ranim četrdesetima, u fluorescentno žutim hlačama, krvavim od koljena nadolje. Ribarica. Gura dvije košare prepune hlapova. Na dobre dane, zna ih biti i do 90 kilograma. Danas nije jedan od tih dana. Odrasla je na ribarskom brodu kaže. Pitam je kakav je život na otoku. Miran, odgovara, a ja joj povjerujem. Jesi li sretna, jedino je zapravo što me zanima. Iznenađena pitanjem, nasmije se zadovoljno i kaže: naravno! Jedan tjedan je s obitelji na kopnu, jedan tjedan ribari na otoku. Tako malo, a tako puno zapravo. Čavrljala bi sa mnom, ali stariji čovjek s broda je požuruje. Restorani ne mogu čekati.
Nakon par stotina metara, prvi na obali, hotel je koji sam izabrala. „Održivo putovanje“ oznaka na bookingu me privukla. U kuhinji vode se „zero waste“ konceptom. Hranu uzimaju od lokalnih proizvođača. Nema jednokratne plastike. Naoko sitnice, ali male stvari koje mnogo znače, šalju poruku da vode računa. Svijest je ono što je važno.
Prije više od 6000 godina, Helgoland je bio mnogo veći, rijeke su tekle njegovom površinom. Prvi stanovnici bili su Frizi, mali gemanski narod. Dugo je bio utočište gusarima koji su trgovali u Sjevernom moru. U 13. stoljeću pripao je Danskoj, a potom njemačkom vojvodstvu Schleswig. Oduvijek je imao istaknutu vojnu ulogu.
Tijekom prvog svjetskog rata bio je moćna baza njemačke mornarice, a nakon drugog dogodio se najtragičniji trenutak u njegovoj povijesti. Britanci su ga pokušali izbrisati s lica zemlje. Naime, 50-ih godina prošlog stoljeća opet prelazi u ruke Nijemaca i tada nastupaju za njega, mirnija vremena. Posjećuju ga pisci, umjetnici, intelektualci. Nijemcima je važan, ne samo zbog strateške pozicije, već kao mjesto na kojem je August Hoffmann von Fallersleben napisao pjesmu „Das Lied der Deutschen“ prema kojoj je nastao tekst njemačke himne.
Ljeti vrvi životom. Iako pripada saveznoj pokrajini Schleswig Holstein, nije dio europske porezne regulative. Bezcarinska je, duty free zona. Prepun parfumerija, trgovina s alkoholnim pićima i skupom kozmetikom. Međutim, zimi, tek je u službi malobrojnih posjetitelja koji tu samo prespavaju, odredište je otok Dune, udaljen nekoliko minuta brodom koji plovi svakih pola sata. Mjesto je to gdje se zimi rađaju bebe sivih tuljana.
Iako sam spremila kupaći, jer kako ću kući a da se nisam okupala u Sjevernom moru, vjetar je ipak slomio moju želju. Helgoland je, naime zbog blizine tople Golfske struje, najsunčanije i najtoplije mjesto u Njemačkoj. Mislim o tome dok mi curi nos, ali toliko je ledeno da mi je mrsko svući rukavice. Od vjetra, hladnoće i putovanja me uhvatila ozbiljna glad. Pred jednim od rijetkih restorana koji rade pomalo se stvara gužva. Par minuta je do 17 sati. Otvaraju u 17. Ni minutu prije ni minutu poslije. Naručujem preporuku kuće: hlapa s tjesteninom. Možda baš onog ulovljenog prije nekoliko sati. Nisam požalila.
Ispraznila sam obilnu porciju pa tako sita, odlučila upoznati otok. Ali ipak preskačem ovoga puta 184 stepenice koje vode na gornji kat, Oberland. Punog želuca s donje etaže na gornju popet ću se ipak liftom koji se nalazi u središtu otoka, i kojim se za dva eura u jednom smjeru može doći do vrha.
.
.
Idem prema „dugačkoj Ani“. Crvenoj stijeni visokoj 47 metara i teškoj 26.000 tona. Spomeniku prirode koji je nastao davne 1720 uslijed nevremena i koji isto tako kako je i nastao može i nestati. Ime je prema legendi dobila po visokoj konobarici iz obližnjeg kafića nakon Prvog svjetskog rata. Mit koji je s vremenom postao istina. Nemilosrdni udari vjetra u nestabilan sloj pijeska od kojeg je nataložena prijete joj svakodnevno. Betonskim se lukobranom grčevito pridržava za otok. Koliko dugo, nitko ne zna.
Dok se ja borim s vjetrom koji mi mrsi korake, iznad mene jato ptica klizi nebom. Ovdje je najmanji rezervat divljači na svijetu, Lummenfelsen Wildlife Sanctuary, u kojem živi tisuće čičaka, njorki, galebova i sjevernih kormorana.. Početkom lipnja, zaljubljenici u divlji život ovdje mogu svjedočiti doista nevjerojatnom spektaklu. Vrijeme je to kada ptići čičaka, uče letjeti. Nikad prije ne raširivši krila bacaju se niz liticu, ali se čudom ne slome.
Karakter mjesta očito. Otoka koji je, baš poput ptića čičaka, odbio umrijeti.
