Životinja koja luta arktičkim tundrama i ledenjacima uz sjeverna mora je arktička lisica, mala životinja porijeklom iz područja Sjevernog pola. Može biti dugačka i do više od pola metra i težiti i do 4,5 kilograma. Iako je patuljastog izgleda, njen dugački krzneni rep čini ju dužom, a ujedno ju štiti od hladnoća tijekom mećava i temperatura ispod ništice. Tada se lisica čvrsto sklupča s nogama i glavom ispod tijela, pokrivena repom.
Nos polarne lisice, kako se još naziva, može nanjušiti plijen udaljen čak 40 kilometara. Uši su joj malen i usmjerene prema naprijed, što joj omogućuje izvrstan sluh. Primjerice, može stajati na hrpi snijega i osluškivati plijen dok se kreće kroz tunele u snijegu, a kada se nađe točno ispod nje, ona će uskočiti u snijeg i uloviti ga.
Kako joj nije hladno?
Njeno krzno može biti bijele ili plave boje, što je genetska značajka i uvelike ovisi o boji njenih roditelja. Plavi krzneni kaput ton je ugljena koji zimi dobiva laganije tonove, dok je bijelo krzno čisto poput snijega, takvo ostaje tijekom cijelog ljeta, a pomaže joj u kamuflaciji.
Iako obitava u područjima gdje su temperature izrazito niske, tijelo polarne lisice je na oko 38 stupnjeva Celzijevih. Organi su joj izolirani od hladnoće zahvaljujući debelim masnim tkivom koje stvori tijekom jeseni. Zajedno sa zadebljalim zimskim krznom, ono ujedno povećava njihovu tjelesnu težinu za više od gotovo pola. Žive na području koje je izrazito pogođeno klimatskim promjenama. Znanstvenici stoga smatraju da su izložene stalnom stresu i prijetnji.
Što jedu?
Lisice imaju raznoliku ishranu. Hrane se uglavnom dvjema malim vrstama glodavaca, lemingom i voluharicom. Na obali Aljaske, tijekom toplih mjeseci, lutaju stjenovitim obalama u potrazi za morskim pticama, kao što su kljunarice, pufini i mrušice od kojih također kradu jaja. Ponekad, ako ga uspije pronaći, lisica će pojesti i ostatke lova na polarnog medvjeda. U Tundri jedu kukce, bobice, pa čak i izmet životinja ako su gladni. Kada ima dovoljno hrane, ponekad sakriju dio svog lova među stijenama ili u svojoj jazbini.
Jesu li ugrožene?
Lisice imaju znatno velika legla, u prosjeku sa sedam, ali i do petnaest ili više mladunaca. Stopa preživljavanja u prvoj godini je niska, ali ovisi o dostupnosti hrane.
Unatoč pohlepi ljudskog predatora (komercijalni lovac) i vrlo velikom broju ‘ulovljenih’ lisica godišnje prije nekoliko desetljeća, oni su široko rasprostranjeni u nekim područjima. Njihovi životinjski, prirodni predatori su vukodlaci, crvene lisice, polarni medvjedi i suri orlovi. Prema Međunarodnoj uniji za očuvanje prirode, stanje populacije je najmanje zabrinjavajuće. Iako je trend populacije nepoznat, on je “najvjerojatnije stabilan”.
