Bonita Norris 2010. godine je s 22 godine postala najmlađa Britanka koja je osvojila Mount Everest, s 23 osvojila je Sjeverni pol, a 2012. postala je prva Britanka koja je stigla na vrh planine Lhotse što je dokaz Bonitine odlučnosti. Od amaterske penjačice do svjetski poznate avanturistkinje, ona sada kao govornik inspirira publiku da vjeruje u sebe i testira svoje granice, kao što je to učinila ona.

Njezino putovanje, unatoč malim šansama za uspjehom, snažno je odjeknulo diljem svijeta. Njezina zadivljujuća priča je priča o strasti i odlučnosti tijekom koje prenosi lekcije koje je naučila kako bi publiku potaknula da živi život bez straha. Prepričavajući lekcije koje je naučila kao obična djevojka suočena s izvanrednim izazovom, Bonita se obraća publici na osobnoj razini. Njezina poruka o marginalnim dobicima, ne popuštanju i otvorenosti prema novim prilikama i izazovima relevantna je za studente kao i za članove upravnih odbora. Svatko se može pronaći u njezinim pričama.

Popraćeni zadivljujućim fotografijama s njezinih ekspedicija, Bonitini govori su dirljivi, duhoviti i naposljetku inspirativni. Ako želite i vi da vas Bonita inspirira i pomogne vam prevladati strahove, ulaznicu za njezin govor osigurajte OVDJE.

Autorici knjige “Djevojka koja se popela na Everest” i voditeljici podcasta uoči Greencajt festivala postavili smo nekoliko pitanja, dovoljno da vas intrigira da poželite čuti više.

Vi ste najmlađa Britanka koja se popela na Everest. Je li vam oduvijek bio san to postići?

Nikako. Išla sam na predavanje o planinarenju s 20 godina i tada sam se prvi put inspirirala za penjanje na Everest. Na Everest sam se popela tek dvije godine kasnije.

Što ste osjećali kada ste konačno stigli na vrh?

Olakšanje! Osjećala sam se tako ponosno na svoj tim. Razmišljala sam o i svojoj obitelji. Znala sam da spavaju na drugom kraju svijeta, ali poželjela sam ih nazvati i razgovarati s njima.

Koliko je strašan bio uspon? Osim fizičkih izazova, koliko je to bilo psihički naporno?

Više je mentalno iscrpljujuće nego fizički. Tijelo se vrlo brzo umara, a onda morate nastaviti kopati sve dublje i dublje u sebe u potrazi za dodatnom energijom. Nemate izbora – morate nastaviti tražiti rezerve čak i kada mislite da nemate više što dati. To je ono što najviše volim, izdržljivost i guranje preko svojih percipiranih granica. Naravno, i to je bilo strašno, ali naučila sam da kada imaš vremena osjećati strah, nije toliko opasno. Kada je stvarno opasno, toliko si usredotočen na to da ostaneš živ da nemaš vremena za strah. Tek kasnije shvatiš ozbiljnost situacije.

Što ste naučili o sebi nakon uspona na Everest?

Mnogo toga, ali uglavnom da se mogu gurnuti dalje od onoga što sam mislila da je moguće, da kada pomislim da moram odustati, zapravo imam još puno toga za dati.

Što najviše volite kod penjanja?

Vezu s prirodom, vezu s mojim tijelom/umom i vezu s drugim ljudima.

Bili ste i najmlađa osoba koja je stigla do Sjevernog pola. Po čemu se to iskustvo razlikovalo od Everesta?

Bilo je vrlo slično u smislu preživljavanja na ekstremnoj hladnoći – upravljanje svim sitnicama kako bi mi bilo toplo, da ostanem suha i hidratizirana. Te male stvari mogu se prepisati uspjehu ili neuspjehu, ali to nije bilo ništa poput penjanja u “zoni smrti” na Himalaji, gdje bi jedan krivi korak mogao okončati vaš život. Rizik je bio mnogo manjeg razmjera, još uvijek opasan, ali mnogo više može poći po zlu u planinama.

Tijekom svojih ekspedicija vidjeli ste nevjerojatne poglede i doživjeli prirodu u svoj njenoj ljepoti. Žalosti li vas vidjeti što učinci klimatskih promjena čine ovim prirodnim čudima?

Od mog prvog putovanja 2009. bilo je srceparajuće vidjeti kako se ledenjaci povlače oko Manaslua, prvog vrha od 8000 metara na koji sam se popela. Tijekom mojih godina uvjeti za penjanje su se pogoršali – temperature brzo rastu, a to znači više lavina i više kamenja.  Sve se mijenja pred našim očima.