Putopis: U Danskoj nećete pronaći sreću već ispravni put do nje

GREEN_300_listici_sredina

Putopis iz najsretnije i najzelenije zemlje

Ne postoji taj lifestyle, dizajn, kultura, način odgoja, pristup prema održivosti, moda, poslovni bonton i životni koncept općenito koji mene fascinira više od skandinavskog. Samim time, odmah vam je jasno da ovaj putopis iz Kopenhagena neće biti baš objektivan. Što zapravo i nije bit putopisa, zar ne?!

Reći će mnogi da se Danska dobro “prodala” s pričama o sreći, o balansu, o savršenstvu, o tom hyggeu kojeg ni na jednom jeziku ne možeš prevest, jer objašnjava neki neobjašnjiv osjećaj. Možda i jesu, ali ne zato, jer su se stvarno trudili prodati se već zato što je nama svima toliko neobično, nešto što je njima dosadna svakodnevnica, da je moralo uspjeti.

Šetajući Kopenhagenom 6 dana, istraživajući njegovu okolicu, proučavajući Dance i uživajući u nekim tipičnim danskim rutinama, vrlo brzo mi je postalo jasno zašto su oni najsretniji na svijetu. Jer su zahvalni. Na klimi koja im uspješno servira više od 150 kišnih dana. Na geografskoj poziciji koja im poklanja bezbroj sivih dana s vrlo malo “dana” u danu. Na moru koje im u jedva dva mjeseca godišnje ponudi koliko toliko pristojnu temperaturu. S takvim upaljenim postavkama zahvale u svojoj glavi postaje vrlo jasno i zašto su najzelenija, najodrživija, najracionalnija i naj eco-friendly nacija. Jer su zahvalni Zemlji na svakoj sitnici koju im je dala. Iz tog istog razloga možda Dansku možemo gledati kao zemlju uzor, ali vrlo teško ćemo uspjeti iskopirati njihov model zelenog života (ili politike).

U taj mentalni sklop mi teško možemo ući.

Na ulicama i šetnicama Kopenhagena nećete naći previše kanti za smeće, a ako ih i nađete one nemaju odjeljke za odvajanje otpada. Rekli bi eko fanatici da je to grozno, ali oni naprosto nemaju potrebu stvarati dodatno smeće na svakom svom koraku.

U gradskim parkovima nećete pronaći obitelji s malom djecom kako se ljuljaju, imaju piknik ili igraju nogomet. Rekli bi pedagozi da to možda i nije najljepši roditeljski pristup, ali njihova djeca su najsretnija dok s roditeljima obilaze grad biciklom ili dok sa svojim vršnjacima u vrijeme one najiritantnije sitne kiše (u skafanderima) igraju izmišljene igre na betonu pokraj vrlo prometne ceste.

Na glavnim gradskim parkiralištima za bicikle nećete naći hrpu najnovijih modela bicikala koji su osigurani i zavezani. Rekli bi nevjernici da ih očito baš i ne koriste, ali je prava istina da ćete na svim bike parkinzima, ispred zgrada, na ulici, uz metro, kod kolodvora naći stotine tisuće bicikala i to onih najstarijih, “najbezveznijih” s košarama koje su sklepali sami…nevezane, jer imaju nepokolebljivo povjerenje jedni u druge.

Kaže se da Danci nisu nacija već pleme. I sigurno je da upravo u tom grmu leži zec.

Da sistem plemena svakako funkcionira dokazali su i stanovnici Christianie. Kad već pišem ovaj putopis o gradu, koji me oduševio svim ovim spomenutim nematerijalnim, neopipljivim i “neinstagramičnim” stvarima, ne mogu preskočiti tu neobičnu Christianiju. Znate ono kad vam netko kaže “ma lud si” pa se ispravi “al’ ono pozitivno”. To vam je najbolji opis ovog slobodnog grada unutar grada Kopenhagena.

Ovaj grad hipija i tzv. zeleni svijet nastao je 1971. Tada su “djeca cvijeća” naselila napuštenu vojnu bazu u samom centru glavnog danskog grada što je osobito smetalo lokalnim vlastima, ali su zajedničkim snagama i velikom vjerom u sebe i svoje sustanare došli do toga da je 2011. Danska Christianiji dala polupravni status i priznala postojanje Christianie kao društvenog eksperimenta. Eksperiment ili ne, ali ova zajednica od gotovo 1000 ljudi danas reciklira 90% svog otpada. Ne voze automobile, ne koriste noćnu rasvjetu i sami izrađuju namještaj i bicikle, a od glomaznog otpada izrađuju brojne potrepštine za dom. Zanimljiva je i činjenica da sami uzgajaju razno bilje kao i marihuanu što je dovelo do toga da tamo nema teških droga.

I možda je glupo privesti kraju ovaj putopis taman tu kod teških droga, ali shvatit ćete koliko će se savršeno poklopiti s finalnom poantom, a onda i onim što sam vidjela prvi dan, odmah čim je moja noga kročila na kopenhaško tlo, po izlasku iz glavne, centralne željezničke stanice. Ispred terase jednog puba srušio se vidno bolestan, možda i alkoholiziran, srednjovječni čovjek. Po odjeći i izgledu, poprilično lošeg imovinskog stanja, rekla bih. U istom momentu konobarica i prvih dvoje gostiju puba krenuli su mu pomagati i nešto s njime razgovarati. Jedan od njih izvadio je mobitel i nekoga nazvao. Mi smo, naravno, sad tu malo pristali što zbog klasične balkanske znatiželje što zbog toga što čekamo drugi javni prijevoz ( koji je tamo savršeno isplaniram i isprogramiran) koji nas vodi do hotela.

Nakon par minuta stigla je Sociolance. Sociolance??? Pogledamo se, krenemo guglati i dobivamo odgovor – “Sociolance pomaže socijalno ugroženim i beskućnicima u glavnom gradu Danske sa socijalnim i zdravstvenim problemima koji ne zahtijevaju hitnu pomoć. Sociolance pruža pomoć na licu mjesta”. Beskućnika unose u vozilo, razmjenjuju par informacija s parom koji je na njega nekoliko minuta pazio i odlaze.

 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ronny Pentikäinen (@ronnypenti)

Shvaćate moju poantu?

Stalno čitamo da je Danska socijalna država koja radi na smanjivanju osjećaja nesigurnosti, brige i stresa svojih stanovnika. Stalno nailazimo na knjige koje nam prodaju savjete kako biti sretni kao Danci, kako raditi posao s osmijehom na licu kao oni, kako odgajati djecu koja se samo igraju i razvijaju u ljude koji paze na svoje sugrađane, na svoj grad, na prirodu.

Možda da prestanemo čitati i odmahivati rukom uz izjave “joj, kako su se prodali” ili “lako njima” i probamo poraditi na zajedništvu i nesebičnosti? Izgleda da tu počinje sreća. Ta danska, neuhvatljiva, neopipljiva.

PHOTOS BY: Privatni album; Unsplash / Sva prava pridržana

Vezani članci

Vezani članci

Naša web stranica koristi kolačiće kako bismo vam pružili najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima koje koristimo možete pronaći u našim Pravilima privatnosti.