Majica nikad nije samo majica. Tu se radi se o 2.700 litara vode potrebne za izradu samo jedne majice, neetički dobivenim materijalima, formaldehidima (nadražujuće sredstvo), kemijskim bojama (koje su često kancerogene) i nehumanim pričama o uvjetima rada radnika koji proizvode tu odjeću. Ti radni uvjeti su često zgrade bez ventilacije, radnici udišu otrovne tvari i prašinu vlakana, zgrade su nesigurna, radni dan od 16 sati i vrlo male plaće, nedovoljne za normalan život. Jedna od takvih priča je i urušavanje tvornice odjevnih predmeta Dhaka, u Bangladešu 2013. godine u kojoj je ubijeno 1134 radnika. Donosimo vam tri dokumentarna filma koja trebate pogledate. Oni su tu da nas sve obrazuju o modnoj industriji i njezinom utjecaju na svijet i ljude u njemu, a na kraju i o odjeći koju kupujemo. Pogotovo o onoj majici koju ste platili 50 kuna i zašto je ona zapravo toliko jeftina.
Mnogo naše odjeće nosi oznaku “Made in Bangladesh”, ali prije smrtonosnog kolapsa tamošnje tvornice odjeće, većina nas nikada nije razmišljala o ljudima koji ih izrađuju. Nakon što je u ruševinama pronađena odjeća za Kanadu, mnoge kanadske tvrtke su se iznenadile kako je uopće do toga moglo doći. Mark Kelley iz Fifth Estate, poznatog kanadskog istraživačkog programa, otišao je u Bangladeš i ušao u trag radnicima koji kažu da su i dalje prisiljeni izrađivati odjeću za Kanadu u opasnim uvjetima. Kelley je otišao i u tamošnji zatvor gdje se nalazi vlasnik jedne od najvećih tvornica u Rana Plazi, s kojim je napravio ekskluzivni intervju o njegovom dugogodišnjoj, višemilijunskoj suradnji s Kanadom.
Hannan Majid i Richard York 2010. godine ispričali su priču o ekonomskim katastrofama i uništavanju ljudskih prava osvijetlivši živote tri ženske radnice koje rade u tvornici koja se bavi izradom odjeće Dhaki u Bangladešu. Ove žene su izložene 12-satnom radnom danu daleko od obitelji, gubitku mogućnosti stjecanja visokog obrazovanja i začaranom krugu siromaštva. Procjenjuje se da zarađuju oko 64 dolara mjesečno što je daleko manje od mjesečnog troška potrebnog za normalan život. Pa ipak, jedna je žena to htjela promijeniti volontiranjem u Nacionalnoj federaciji odjevnih radnika nakon svoje smjene u tvornici odjeće gdje pokušava drugim radnicima objasniti njihova prava te im pomoći kako dobiti ono što zaslužuju.
Redatelj Andrew Morgan u suradnji s eko-aktivisticom i izvršnom producenticom Liviom Firth, je u ovom dokumentarcu razotkrio mračni, krhki, globalni lanac opskrbe brze mode. Iako prije ovoga nije imao pozadinu i znanje vezano za modu, posjetio je 13 zemalja kako bi dokumentirao kršenja ljudskih prava i zapanjujući utjecaj na okoliš koji se događaju u modnoj industriji. Iako je ovo jedan od najdubljih održivih modnih filmova, dok izlaže sve probleme ne nudi izravno rješenje. Morgan vjeruje da se ne radi o velikom linearnom rješenju, već više o tome kako kroz male izbore (od načina rada industrije do onoga što kupujemo) možemo “podržati život i ne oduzeti ga”.
