Tehnika solarnog geoinženjeringa, poznatog kao stratosfersko ubrizgavanje aerosola, podrazumijeva raspršivanje sulfata koji odbija dio Sunčevog zračenja natrag u svemir. Cilj ove metode je hlađenja planeta.
Nedavno je podvodna vulkanska erupcija zatrpala otočnu državu Tongu pepelom. Erupcija je stvorila i oblak sumporovog dioksida koji u dovoljno velikim količinama, reflektira sunčeve zrake i samim time hladi planet. Znanstvenici su ubrzo utvrdili da za razliku od erupcije planine Pinatubo 1991. – koja je nekoliko godina “hladila” planet za oko 0,5 Celzijevih stupnjeva – vulkan Tonga nije oslobodio dovoljno sumporovog dioksida da promijeni globalne temperature. Ipak, erupcija je otvorila pitanje koje već desetljećima muči znanstvene i klimatske stručnjake – Ako svijet postane nepodnošljivo vruć, trebamo li staviti sumpor dioksid ili slične kemikalije u atmosferu kako bismo usporili stopu globalnog zagrijavanja? Je li uopće etično istraživati ​​takve tehnologije?

U otvorenom pismu više od 60 istraživača iz cijelog svijeta dalo je odlučno “NE” na oba pitanja. Pozvali su na “međunarodni sporazum o neuporabi” takozvanih solarnih geoinženjering tehnologija, koje bi ohladile planet ispuštanjem kemikalija koje reflektiraju zrake sunca u atmosferu. Autori žele da vlade zabrane eksperimente na otvorenom i primjenu solarnog geoinženjeringa, zabrane nacionalnim financijskim agencijama da pružaju financijsku potporu i odbiju patente za takve tehnologije. Među potpisnicima su bili mnogi istaknuti klimatski znanstvenici, kao i pisac Amitav Ghosh i Sheila Jasanoff, stručnjakinja za znanstvenu politiku.

Tehnologija solarnog geoinženjeringa, tvrde, predstavlja “neprihvatljiv rizik” za okoliš, klimu i najranjivije ljude. “Vlade i Ujedinjeni narodi moraju preuzeti učinkovitu političku kontrolu i ograničiti razvoj tehnologija solarnog geoinženjeringa prije nego što bude prekasno”, napisali su. Mogućnost “zatamnjivanja” sunca u borbi protiv globalnog zatopljenja raspravlja se gotovo jednako dugo kao i same klimatske promjene. Prvo izvješće o globalnom zatopljenju koje je 1965. predano američkom predsjedniku Lyndonu Johnsonu sugeriralo je to kao način da se zaustavi porast temperatura bez prestanka upotrebe fosilnih goriva. A u posljednjih nekoliko godina raste interes za tim konceptom. Prošle godine, Nacionalne akademije znanosti SAD-a izradile su plan za istraživački program koji bi istražio tu ideju, a projekt s Harvarda planirao je testiranje balona solarnog geoinženjeringa u Kiruni u Švedskoj. (Probni let je zaustavljen nakon reakcije švedskih autohtonih zajednica.)

Kritičari tehnologije tvrde da bi mogla stvoriti moralni hazard: to jest, ako solarni geoinženjering postane opcija, svijet se neće toliko truditi smanjiti emisije stakleničkih plinova, stvarni temeljni uzrok globalnog zatopljenja. Tvrtke koje puno ulažu u fosilna goriva također bi to mogle iskoristiti kao izgovor za izbjegavanje smanjenja upotrebe nafte i plina. Također smatraju da je nova tehnologija zapravo “neupravljiva”. Ako jedna država odluči raspršiti aerosole u atmosferu, posljedice će utjecati na cijeli svijet, bez obzira na to pristali stanovnici siromašnih zemalja ili ne. Uvođenje solarnog geoinženjeringa, pišu, zahtijevalo bi stvaranje međunarodnih organizacija s “neviđenim ovlastima provedbe” koje još ne postoje. No, drugi istraživači su tvrdili da bi solarni geoinženjering mogao biti nužan za istraživanje – čak i ako se nikada ne primjenjuje. Neki su kritizirali otvoreno pismo kao pokušaj gušenja znanstvenog napretka ili su tvrdili da bi daljnja istraživanja u konačnici mogla biti korisna zemljama koje se suočavaju s najgorim utjecajima klimatskih promjena – vrućinom, ekstremnim vremenskim prilikama i sušom.