Živimo u svijetu gdje se informacija širi malo sporije od brzine misli, taman toliko koliko je potrebno da je uploadamo na internet. I baš zato svaka ideja ima mogućnost biti prihvaćena kao istinita, pretvoriti se u neku teoriju koju prijhvaćaju kao istinitu samo određene skupine ljudi. Zvuči li vam ovo poznato? Da, govorimo o širokorasprostranjenom društvenom fenomenu – teorija zavjera. No kako dolazi do stvaranja ovih teorija i kako one nalaze put do pojedinaca koji u njih počinju vjerovati, pitanja su koja zahtijevaju malo stručniji uvid.

Kako je Institut Pilar 20. lipnja ugostio svjetski poznatog stručnjaka na području socijalne psihologije, prof. Jana-Willema van Prooijena, koji već dugi niz proučava fenomen teorija zavjera te je napisao brojne znanstvene radove na ovu temu, odlučili smo iskoristiti ovu priliku i kod njega potražiti odgovore na neka pitanja.

Što potiče pojedinca na kreiranje teorija zavjere? Koji je to psihološki moment? Čemu uopće ova potreba?

Postoji više čimbenika koji mogu potaknuti ljude na stvaranje ili vjerovanje u teorije zavjere, ali nekako mi se čini da je riječ o mehanizmu suočavanja sa situacijama prijetnje, kao što su pandemija ili rat, ili općenito nesigurne okolnosti (kao što je siromaštvo). Teorije zavjera zadovoljavaju potrebu za razumijevanjem takvih uznemirujućih situacija, objašnjavajući uzroke, pronalazeći krivca i pružajući ljudima način na koji će reagirati.

Postoji li tipični psihološki profil osoba koje su na neki način predodređenije vjerovati u teorije zavjere od drugih?

Ne postoji psihološki profil “teoretičara zavjera”. Teorije zavjere pojavljuju se u svim slojevima društva, kod muškaraca i žena, bogatih i siromašnih, mladih i starih. Ipak, postoje neki faktori koji čine vjerovanje u zavjere vjerojatnijim. Na primjer, teoretičari zavjera obično su politički ekstremniji, skloni su snažnom nacionalizmu, imaju lažno samopouzdanje (narcisoidnost) i često vjeruju u svoju intuiciju. No bilo bi pretjerano govoriti o jasnom “profilu”.

Kakvu ulogu u tome ima formalno obrazovanje, kakvu odgoj, a kakvu neki čimbenici kao što su strah, nepovjerenje, bijeg od realnosti?

Uglavnom, osobe s višim obrazovanjem manje su sklone vjerovati u teorije zavjera od osoba s nižim obrazovanjem. Ali faktor obrazovanja je mali, i još uvijek postoji mnogo visokoobrazovanih ljudi koji vjeruju u teorije zavjera. Uloga odgoja nije dovoljno istražena, ali jasno je da se teorije zavjera prenose socijalnim kontaktima i utjecajem pa je vrlo vjerojatno da, ako roditelji vjeruju u teorije zavjere, takva uvjerenja mogu prenijeti i na svoju djecu. Mnoge studije potvrdile su kako su strah i nepovjerenje faktori koji su usko povezani s razmišljanjem o zavjerama.

Kako obrazovni sustavi mogu utjecati na razvoj kritičkog mišljenja i stvoriti otpornost na prihvaćanje teorija zavjere u odrasloj dobi?

Vrlo je malo istraživanja o tome može li neki model obrazovnog sustava učiniti ljude otpornijima na vjerovanje u teorije zavjere, ali mnoga su istraživanja pokazala da kritičko mišljenje smanjuje osjetljivost ljudi na teorije zavjera. Stoga, u obrazovnom sustavu treba staviti naglasak na razvijanje vještina kritičkog razmišljanja. Osobno me zanima kako bi podučavanje “prebunkinga” u srednjim školama utjecalo na otpornost prema teorijama zavjere. “Prebunking” znači učenje prepoznavanja manipulativnih retoričkih trikova koje teoretičari zavjera koriste za uvjeravanje ljudi (kao što su lažne dihotomije). Istraživanja su pokazala da prebunking dobro djeluje na smanjenje osjetljivosti ljudi na teorije zavjera, međutim, učinak s vremenom nestaje. Ali možda bi bilo drukčije da se ova vještina usvoji u mlađoj dobi.

Zagovornici teorija zavjera smatraju da imaju razvijenije kritičko mišljenje od drugih, smatraju da “razmišljaju svojom glavom”. Kako to komentirate?

Da, to je istina. I često druge, koji ne dijele njihovo mišljenje, nazivaju “ovcama”. Ne možemo sve nazvati kritičkim mišljenjem. Kritiziranje znanstvenika ili političara, koji govore nešto što ne razumijete, ne čini vas “kritičkim”, više je odraz cinizma. Kritiziranje nije isto što i kritičko mišljenje. Kritiziranje svega što ne razumijete može biti jeftino i banalno. Stvarno kritičko mišljenje podrazumijeva objektivno i analitičko razmišljanje o tome jesu li određene izjave istinite, podrazumijeva neku intelektualnu skromnost (što znači da ljudi mogu biti i samokritični) i obično je konstruktivno. Zagriženi teoretičari zavjera u prosjeku loše stoje s tim osobinama. Jeste li doista kritični ako olako odbacujete mišljenje virologa o COVID-19, a u isto vrijeme objeručke prihvaćate internetski sadržaj iza kojeg ne stoji struka? Mnoga istraživanja ukazuju na to da vjerovanje u teorije zavjera proizlazi iz lakoumnosti, a ne iz kritičkog mišljenja.

“Zemlja je ravna ploča”, “stvorili su nas vanzemaljci koji nas kontroliraju”, “postoji elita koja nameće svoj povijesni narativ”, “klimatske promjene ne postoje”… Samo su neke od trenutno aktualnih teorija zavjere. Imate li objašnjenje odakle dolazi takvo razmišljanje i kako postaje tako široko prihvaćeno?

Obično nije jasno odakle dolaze takvi narativi ili zašto postaju općeprihvaćeni. No većina teorija koje se pojave na društvenim mrežama umre već u začetku i samo ih mali dio postane viralan, postavši uvjerenje koje prihvaća veći broj ljudi. Na primjer, teorija o ravnoj Zemlji sada je poprimila dimenzije zavjereničkog pokreta. No ne tako davno postojao je pokret koji tvrdi da je Zemlja šuplja (i da je unutrašnjost Zemlje naseljena). Ne znamo zašto neke teorije postanu popularne, a neke druge ne.

Kako kultura i društvo u kojem živimo stvaraju “plodno tlo” za vjerovanje u razne teorije zavjere?

Vjerovanje u teorije zavjere dio je ljudske prirode. Kada stvari krenu po zlu, ljudi imaju prirodnu sklonost za svoje probleme kriviti skupine u koje nisu imali povjerenja. Vjerujem da su teorije zavjere nedavno postale malo eksponiranije, a tome je doprinio internet i društveni mediji. Na primjer, nefiltrirane ideje lako mogu doseći široku publiku, ljudi su zbunjeniji zbog mnogih kontradiktornih informacija koje sui m dostupne pa je relativno lako stvoriti vlastitu stvarnost, uzimajući u obzir samo one izvore ili ljude koji se slažu s vašim uvjerenjima. No pogrešno je misliti da su teorije zavjere danas raširenije nego prije. Tridesetih godina prošlog stoljeća Hitler je uspio uvjeriti veliko mnoštvo u teoriju da židovski narod kuje zavjeru protiv cijelog svijeta. U srednjem vijeku spaljivali su mlade žene kao vještice i optuživali ih da su u zavjeri s đavlom.  Dakle, teorije zavjere pojavljuju se svugdje, u dijelovima svijeta gdje ljudi žive bez moderne tehnologije.

Koju ulogu društveni mediji igraju u širenju takvih teorija?  

Putem društvenih mreža ljudi lako mogu formirati virtualne zajednice s ljudima koji imaju slična uvjerenja. Na primjer, ako ste sedamdesetih godina vjerovali da je Zemlja ravna, proglasili bi vas luđakom. Ali danas, s nekoliko klikova možete postati član internetskih grupa koje s vama dijele isto vjerovanje. Također, društveni mediji i internet mogu ljudima dati osjećaj da više ne trebaju stručnjake i da sami mogu istraživati istinu. Ako ste osamdesetih godina bili u nedoumici trebate li cijepiti svoje dijete, otišli biste kod liječnika. Danas ljudi traže informacije na internetu i lako završe na stranicama koje zagovaraju necijepljenje ili na društvenim mrežama koje su prepune dezinformacija o cjepivima.

Jesu li ikad tijekom povijesti neke teorije zavjere zapravo dokazane kao istinite? Možemo li zapravo reći kako su veliki umovi, poput Galilea Galileija, Kopernika ili Giordana Bruna, smatrani teoretičarima zavjera?

Teorija zavjere je samo nedokazana teorija da postoji zavjera. Ne pretpostavlja da teorija nužno mora biti lažna. Stvarne zavjere su prilično česte; zapravo, korupcija je veliki problem u mnogim zemljama. Primjer teorije zavjere koja se pokazala istinitom bila je afera Watergate. Već 1973. godine krenule su glasine i da je Nixon osobno uključen u aferu. Potom, 1974. to se doista i dokazalo pa se teorija zavjere pokazala kao dokazana, stvarna zavjera. Ne mislim da Galilei, Kopernik ili Bruno ulaze u definiciju teoretičara zavjera. Oni su se suprotstavili znanstvenom i vjerskom konsenzusu tog vremena, a neki od njih su snosili i posljedice. No oni nisu svoje spoznaje stavljali u kontekst zavjere koja uzrokuje kaos, samo su postali nepopularni zbog svojih ideja, nisu nikoga optuživali za zavjeru.

Gdje je granica u definiranju teorije zavjere i potencijalne istine, koja tek treba biti dokazana?

Da bi se vjerovanje kvalificiralo kao teorija zavjere, potrebna je pretpostavka da određena skupina ljudi svojim obmanama namjerava činiti zlo. Mnoge znanstvene hipoteze nemaju taj element. Naravno, ponekad ljudi mogu sumnjati u zavjeru iz dobrog razloga jer dokazi mogu sugerirati da skupina doista obmanjuje javnost. Rekao bih da je to siva zona, gdje sumnja počinje kao teorija zavjere, ali nije nužno da nije vjerojatna.

Postoje li neki ključni trenuci u povijesti koji su narušili povjerenje društva i pojedinaca, stvarajući plodno tlo za takve zavjere?

Teorije zavjere nalaze plodno tlo u kriznim situacijama, kao što su pandemije, ratovi, poplave, požari, ekonomski padovi i slično. Na primjer, teorije zavjere bile su raširene ne samo tijekom pandemije Covida-19, već i tijekom španjolske gripe ili kuge. Tijekom Hladnog rata mnogi američki građani su vjerovali u teorije da komunističke zavjere podrivaju njihovo društvo. U vremenima koja potiču anksioznost i gdje ljudi osjećaju kako gube kontrolu nad svojim životima, stvara se i plodno tlo za razne teorije zavjere.

Koje strategije su se pokazale učinkovitima u borbi protiv širenja teorija zavjere, a da pritom ne narušavaju slobodu govora?

Jedna od obećavajućih je “debunking” (racionalno opovrgavanje teorija zavjera činjenicama) i “prebunking” (učenje prepoznavanja manipulativnih tehnika koje teoretičari zavjera koriste za uvjeravanje ljudi). Također, istraživanja su pokazala kako su učinkovita i internetska upozorenja, odnosno označavanje sumnjivog sadržaja. Ovakav način ne cenzurira, ali upozorava ljude da je sadržaj upitne istinitosti.

Jeste li primijetili obrazac u porastu teorija zavjera tijekom globalnih kriza, kao što je pandemija Covida-19?

Pandemija Covida-19 definitivno je potaknula mnoge teorije zavjera i pružila plodno tlo za općenitije zavjereničke ideje koje krive “elite” za probleme građana. Trenutno desničarske populističke stranke, koje se usklađuju s takvim zavjereničkim idejama, prilično dobro prolaze na izborima (ili anketama prije izbora). Ne bi me iznenadilo da je i to jedna od posljedica pandemije Covida-19.

S obzirom na napredak tehnologije i sve veću izloženost medijskim sadržajima upitne istinitosti, kako predviđate da će se ovaj fenomen očitovati u sljedećem desetljeću?

Teško je reći. Postoje određeni faktori rizika koji mogu poticati vjerovanja u zavjere. Na primjer, porast lažnih videa razlog je za zabrinutost. U isto vrijeme, tehnologija se također može koristiti za borbu protiv teorija zavjera. Nedavna istraživanja su pokazala da “debunking” može biti prilično učinkovit ako ga obavlja AI inteligencija. Općenito, nova tehnologija može se koristiti za dobro i za loše, i na ljudima je da odrede pravila i smjernice kako bi izvukli ono najbolje i smanjili loš utjecaj. Ali, nemam kristalnu kuglu da predvidim budućnost i ne znam hoće li na kraju teorije zavjera porasti ili opasti u sljedećih 10 godina.

Što vas je u vašem proučavanju ovoga fenomena najviše iznenadilo?

Kada sam tek počeo proučavati teorije zavjera, iznenadio sam se otkrićem koliko su zapravo raširene. To me uvijek iznova iznenađuje. Na primjer, tijekom prve godine pandemije Covida-19 (2020.) nije bilo nimalo neobično da svaka zemlja ima 25 do 30 posto populacija koje vjeruje u teoriju da je virus namjerno stvoren u laboratoriju. Ti postoci su zapanjujući i govore mi da je teorija zavjera tema koju svi trebamo shvatiti vrlo ozbiljno.