Oni stariji među nama na spomen riječi Bjelolasica odmah se sjete nekadašnje perjanice hrvatskog skijališta. Hrvatski Olimpijski centar, koji je nekoć prehranjivao 200 ogulinskih obitelji, ima blistavu povijest, no njegova sadašnjost i nije toliko bajna. Centar je već godinama prepušten propadanju, a skijaša i sportaša već dugo nema. No, planinari su oni koji nisu zaboravili na Bjelolasicu.
Bjelolasica se nekoć ubrajala u naše najpoznatije i najveće skijalište. Osam staza, tri vučnice i tri žičare te predivna priroda s nevjerojatno lijepim prizorima privlačili su ogroman broj posjetitelja. No, nakon prvog požara u središnjoj zgradi Olimpijskog centra koji se dogodio 2011. te onog dvije godine kasnije u kojem je izgorio restoran, skijaški centar je prepušten propadanju. Danas ćete na Bjelolasici vidjeti tek pokojeg individualnog skijaškog avanturista, ali zato ćete u bilo koje godišnje doba vidjeti mnogobrojne planinare koji se uvijek rado vraćaju vrhu Kula s kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda ne samo u Gorskom kotaru nego i u Hrvatskoj. Velebit, Lička Plješivica, Učka, Kvarnerski zaljev i otoci Krk, Cres, Lošinj, pa čak i Alpe su vidljivi u idealnim vremenskim uvjetima. Osobno sam Bjelolasicu po prvi put doživjela u njenom punom sjaju – pod snježnim pokrivačem. U kasno proljeće sam se ponovno vratila i tada je vidjela u njenom zelenom izdanju. Oba prizora su poseban doživljaj i posve je jasno zašto se planinari Bjelolasici uvijek rado vraćaju.
Predlažemo dvije planinarske staze na Bjelolasici
Jedna od popularnijih planinarskih staza na području Bjelolasice je ona koja starta s Vrbovske poljane gdje ujedno možete parkirati automobil te ćete uočiti i ploče sa smjerokazima. Markacije su na stazi dobro uočljive, a do samog vrha vam je potrebno oko sat i pol hodanja. Na ovoj stazi imate dvije opcije. Na raskrižju staza možete ići desno prema planinarskom skloništu Jakob Mihelčić što je nešto duži, no lakši put ili nastaviti strmo uzbrdo te brže, ali teže stiži do vrha. Oba puta možete spojiti te tako dobiti djelomično kružnu stazu. Moj prijedlog je ići prema skloništu gdje možete napraviti kratku pauzu, a ako vremenski uvjeti dopuštaju spustiti se strmijom stazom (ovo izbjegavajte u slučaju blata i snijega). Na ovaj način ćete hodati hrptom cijelo vrijeme imajući pogled na sami vrh.
Ako pak želite vidjeti uživo stari Olimpijski centar i nekadašnju žičaru, birajte planinarsku stazu koja starta u selu Vrelo gdje se ujedno i nalazi centar. Prvi dio staze prolazi uz nekadašnju skijašku žičaru Vrelo-Gomirkovica. Uspon počinje kod donje stanice prve skijaške žičare, prati lijevi rub te za oko jedan sat stižemo do gornje stanice. Uspon nastavljamo drugim skijalištem oko 40-ak minuta do visoravni Gomirkovice. Tu se susrećemo s planinarskom stazom s Bijelih stijena s kojom dolazimo do livade gdje se lijevo nalazi gore spomenuto planinarsko sklonište. Idemo ravno i za oko 20-ak minuta hrptom stižemo do vrha. Ova staza je puno teža, na pojedinim dijelovima su markacije loše te traje oko tri i pol sata u jednom smjeru.
Planinari vole Bjelolasicu i rijetko kada ćete na stazi biti posve sami. No, ako pogodite jutro okupano maglom, možda pored vas protrči i jelen velebnih rogova. Moja kamera, nažalost, nije bila dovoljno brza. No, neke prizore ipak treba ostaviti u tajnosti prirode i u intimi vaših uspomena.
Ako ne možete posjetiti Bjelolasicu ove zime, sljedeće fotografije sigurno će vas uvjeriti da to učinite na proljeće…
