Znanstvenici su usporedili podatke o promjeni vremenskih obrazaca između 750. i 1750. godine s primjerima očuvanih krovova izgrađenih u Kini tijekom tisućljeća. Otkrili su da su u razdobljima s većim snježnim padavinama krovovi građeni sa strmijim nagibima, dok su toplija razdoblja dovela do zgrada s blažim kosim krovovima. Studija je obuhvatila dva velika zamaha u globalnoj klimi: srednjovjekovno toplo razdoblje, koje je otprilike trajalo od 10. do 13. stoljeća, i malo ledeno doba, koje je imalo kraća ljeta i oštre zime između 15. i 19. stoljeća.
Promjena vremenskih obrazaca također je mogla potaknuti inovacije, jer istraživači primjećuju da se hladno vrijeme oko 1700. godine poklopilo s novim metodama koje su učinile izgradnju strmijih i ravnih krovova sigurnijom i pouzdanijom. Nevjerojatno je pomisliti da bi nešto tako suptilno poput kutova nagnutih krovova moglo intimno odražavati promjene vremena tijekom tisućljeća.
Arhitektura i klima
Istraživači su iznijeli dvije osnovne točke. Prvo, da su krovovi izgrađeni strmije u doba i na mjestima s većim snježnim padalinama. I drugo, da postoji bliska povezanost između vremenskih obrazaca i kuteva krovova koji odaju osjetljivost u arhitekturi na vrlo male klimatske promjene. Prva je točka prilično lako dokazana i vjerojatno neosporna među akademicima. Stolar će ispraviti kut krova nakon što se zgrada srušila pod velikim snijegom, a to pokazuje i primjer povijesnih zgrada u Kini. Druga točka, nije dosljedno dokazana ovom studijom, pa ju je čak nemoguće i dokazati. Istraživači spominju proučavanje oko “200 građevina preostalih tijekom tisućljeća”, ali nije jasno jesu li one jednako raspoređene tijekom razdoblja istraživanja. Također je nejasno zašto bi krovovi u toplim vremenima trebali postati manje strmi. Istraživače bi ipak trebalo pohvaliti što su pokušali riješiti ovaj problem, jer studija napominje da Kinezi možda nisu uspjeli održavati strmije krovove u vrijeme kada su snježne oborine bile manje ozbiljne zbog “troškova i raznolike potrebe za zaklonom od sunca i oborina”. Istraživači ipak ne razvijaju ovu točku niti objašnjavaju zašto bi ravniji krovovi trebali biti isplativiji.
Međutim, izgradnja krova nije kolektivni događaj sličan padu stanovništva, smrtnosti dojenčadi ili tržišnim cijenama. Ovisi o svjesnoj odluci određene osobe – klijenta, arhitekta ili obrtnika. Da bi dokazali povezanost, istraživačima bi bila potrebna teorija o tome kako bi graditelji mogli reagirati na male promjene klime sa sitnim promjenama kuteva. Preuveličavanje ove klimatske veze u arhitekturi moglo bi pogrešno implicirati da su predmoderna društva pretežno oblikovana nekim neobjašnjivim skladom između ljudi i prirode, sa sposobnošću da odgovore na male promjene u okolišu koje su izgubljene u kasnijim razdobljima. Takvi precizni odgovori između zgrade i vremena u sadašnjosti se ne događaju. Snježne su padaline postajale sve manje i rjeđe u Velikoj Britaniji tijekom 20. stoljeća, ali bilo bi neuvjerljivo povezati to sa širenjem modernih ravnih krovova, koji su postali jednako popularni u snježnoj Rusiji. Čini se da čak i temeljna odluka, poput odabira između ravnog ili kosog krova, prkosi klimatskim potrebama, kao što pokazuje, na primjer, žalosno veliki broj prokišnjavajućih ravnih krovova u Glasgowu.
Ipak, studija daje rječit podsjetnik na to kako su prirodne varijacije vremena utjecale na arhitekturu kroz povijest, često jednako kao i na mijenjanje stilova i ukusa. Većina zgrada u kojima živimo, radimo i družimo se projektirane su s malo razmišljanja o neviđenim vremenskim ekstremima na koje upozoravaju klimatski znanstvenici u ovom stoljeću. To će se morati promijeniti. Povjesničari će jednoga dana moći proučiti eru u kojoj živimo i primijetiti kako je arhitektura shvatila ograničenja koja joj postavljaju klimatske promjene pa će tako pokazati da su nestabilne strukture ili krovovi koji prokišnjavaju izašli iz prakse zbog vremenskih uvjeta u kojima živimo.
Izvor: www.theconversation.com
