Više od 25 godina vrijedna ekipa iz Zelene akcije, nevladine, nestranačke i neprofitne udruge, brine za zaštitu okoliša i prirode, a uz to i educiraju i potiču javnost da čini isto. Svojim radom tako pokušavaju stvoriti pravedniji i zeleniji svijet.

Riječ je o udruzi koja je ujedno članica najveće mreže udruga za zaštitu okoliša na svijetu, Friends of the Earth International. Godinama su tako uključeni u različite projekte i aktivnosti, upozoravajući tako na goruće probleme povezane s klimatskom krizom. Na taj način pokušavaju utjecati i na one koji donose ključne odluke za postizanje ambicioznih klimatskih ciljeva.

Osim okruglih stolova o građanskoj energiji, swap partyja razmjene odjeće, jesenskih eko seminara i besplatnih popravljanja kućanskih aparata, ova vrijedna ekipa radi i na širenju svijesti o važnosti zaštite okoliša, kroz različite publikacije, rasprave, priručnike, riječnike i smjernice.

Kako su nam kazali u velikom intervju, bez obzira na loše vijesti, produbljujuće krize i osjećaj da su promjene nevjerojatno spore, ono što ih drži u ovome jest svijest o tome da je ono što čine ispravno. A o tome što ih motivira, zašto ne odustaju i koji su najveći problemi u kontekstu zelene tranzicije u Hrvatskoj, otkrili su nam Dora Sivka, Marko Košak i Enes Ćerimagić.

Krenimo redom. Što, prema Vama, najviše koči iskorištavanje solarnih potencijala u Hrvatskoj u kontekstu solarnih elektrana na obiteljskim kućama?

Solarne elektrane na obiteljskim kućama, ako govorimo o građanskoj energiji, su područje u kojem još i najbolje stojimo. Naravno, problemi postoje. Dobro je da Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost subvencionira izgradnju malih solarnih elektrana na kućama, međutim, problem je da je taj javni poziv jedanput godišnje što većinu aktivnosti po pitanju malih solarnih elektrana koncentrira u jedan dio godine što onda utječe na raspoloživost i cijenu projektanata, instalatera i opreme. Drugi je problem što Fond ne pokriva troškove već izvedenih radova, primjerice u godini poziva, čime bi se onda rasteretilo opterećenje koje se generira takvim uvjetima javnog poziva. Međutim, zasad se kao najveća prepreka pokazao HEP ODS jer bezrazložnim otezanjima izdavanja dozvola za priključenje proceduru izgradnje male solarne elektrane, koja tehnički može biti gotova u svega 7 dana, produži na 6 mjeseci do godinu dana.

Treba naglasiti da su solarne elektrane na kućama samo jedan način decentralizacije i demokratizacije energetskog sektora putem građanske energije. Energetske zajednice kao način zajedničke proizvodnje i dijeljenja energije iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj su, unatoč zakonskom okviru koji postoji već dvije godine, još uvijek samo mrtvo slovo na papiru. Ne postoji niti jedna energetska zajednica koji je uspjela vršiti svoju primarnu funkciju – proizvodnju i dijeljenje energije. Osim elektrana na obiteljskim kućama potrebne su nam i solarne elektrane na javnim zgradama, ali prije svega, na višestambenim zgradama. Postojeći administrativni okvir za to, koji uključuje i energetske zajednice, jednostavno nije zadovoljavajući. Neki projekti solarnih elektrana na javnim zgradama postoje, međutim praktički nema elektrana na višestambenim zgradama koje bi za vlastite potrebe koristili stanari tih zgrada (i eventualno i drugi korisnici u blizini).

Ulaže li se generalno dovoljno u obnovljive izvore energije? Jesu li Hrvati uopće svjesni problema zagađenja?

Ne ulaže se dovoljno i ambicije u strateškim planovima, poput nacionalnog energetskog i klimatskog plana, su preniske. Nažalost, i područje obnovljive energije, koje može biti decentralizirano i demokratizirano u odnosu na tradicionalni energetski sektor, a na razini EU je tako i zamišljeno, u Hrvatskoj je sve više pod utjecajem “velikih igrača” i poslovnih interesa. I oni koji nisu bili svjesni ekoloških problema osvijestili su ih, nažalost po lošem, na koruptivnim primjerima poput vjetroparka Krš Pađene, tzv. afera Rimac.

Tom je projektu, nepripadno priznato 1.2 milijarde tadašnjih kuna na ime poticaja za obnovljivu energiju, jednostavnom administrativnom intervencijom. Unatoč aferi Rimac taj krak afere, koliko nam je poznato, nitko ne istražuje. Novaca za tranziciju u postfosilno društvo ima, ali ne smijemo dopustiti da se slije u džepove privilegiranih pojedinaca. Potrebna nam je decentralizacija i demokratizacija energetskog sektora, a građanske energije jedan je od ključnih modela za to.

Provodite brojne edukacije o održivom gospodarenju otpadom. Kako komentirate zagrebački model s vrećicama? Mislite li da je takav pristup malo potaknuo građane da razmišljaju odgovornije i razvrstavaju više?

ZG vrećice za miješani komunalni otpad su dobro prijelazno rješenje za poticanje građana na smanjenje miješanog komunalnog otpada jer su omogućile da njihovom kupovinom građani utječu na svoje mjesečne račune ako proizvode manje miješanog otpada i više odvajaju. To je posljedično rezultiralo znatnim smanjenjem količina otpada koji se odlaže na odlagalište jer građani primjetno više otpada odvajaju nakon njihovog uvođenja, kako bi utjecali na to da imaju što niže mjesečne račune.

Do sad to nije bio slučaj jer je cijena računa za odvoz otpada bila fiksna i nametnuta te građani nepravedno nisu imali nikakav utjecaj na svoje mjesečne račune. No, dugoročno najbolje rješenje koje bi trebalo zamijeniti ZG vrećice su otpadomjeri koji su za Grad financijski veliko ulaganje, ali ekološki prihvatljiviji jer se izbjegava otpad od jednokratnih vrećica, a i s pomoću njih se lakše može mjeriti stvarna količina otpada koju pojedinac proizvede jer se otvaraju putem individualne kartice i mjere količinu otpada.

Drago nam je da je Grad krenuo u postavljanje podzemnih i polupodzemnih spremnika jer će se njihovom implementacijom na cijelom području Grada osigurati da se ZG vrećice kao prijelazno rješenje više ne moraju koristiti. Do tog trenutka su i one puno bolje rješenje od dosadašnjeg modela jer su omogućile pravedniju naplatu, ali i smanjenje količina miješanog otpada na Jakuševcu jer su očito motivirale građane da više odvajaju kako bi ih manje trebali kupovati te kako bi samim time imali i niže mjesečne račune.

Ima li Hrvatska više uopće šansu za post-fosilnim društvom?

Hrvatska ima veliki potencijal obnovljivih izvora energije, naročito solarne energije, a naša je šansa da taj potencijal što prije iskoristimo. Svako odgađanje povećava troškove postojeće fosilne infrastrukture i smanjuje naše komparativne prednosti. 70-ih godina prošlog stojeća smo bili u svjetskom vrhu u razvoju tehnologija energije sunca. Što se tiče post-fosilnog društva Hrvatska tu nema izbora, ali ima šansu prijeći na post-fosilno društva što prije i što povoljnije.

Zašto i dalje ne odustajete i što vas uopće motivira da činite svijet zelenijim mjestom?

Mi kontinuirano pokušavamo uključiti građane, osvijestiti mlade, utjecati na donositelje odluka te ponuditi konkretna kako lokalna tako i globalna rješenja kriza kojima se suočavamo. Ne očekujemo promjene vidjeti odmah i spremni smo čekati da se plodovi rada cijelog našeg okolišnog i klimatskog pokreta, kojeg smo mi samo mali dio, pokažu s vremenom. Odustajanje nam ne pada na pamet. Ukratko, umjesto da istaknem neku akciju, kampanju ili aktivnost, radije bih rekla da sam osobno najponosnija na ljude, kolegice i kolege aktiviste i općenito naš zajednički rad. To je ono što nam daje smisao i najviše elana za nastavak.