Tijekom noći milijarde zooplanktona, rakova i drugih morskih organizama izlaze na površinu mora kako bi se hranili mikroskopskim algama, a s jutrom se vraćaju u dubine. Otpad nastao ovim ciklusom tone na morsko dno, uklanjajući milijune tona ugljika iz atmosfere svake godine.
No ovo je samo jedna od aktivnosti i prirodnih pojava koje reguliraju klimu na Zemlji. Oceani, šume, tlo i drugi prirodni spremnici ugljika upijaju oko polovicu svih emisija koje proizvedu ljudi. No sve očitije globalno zagrijavanje izazvalo je zabrinutost u znanstvenim krugovima – postoji li neki poremećaj u ovim procesima?
Prema podacima međunarodnog tima istraživača iz 2023., najtoplije godine dosad, količina ugljika koja se apsorbira prirodnim procesima je u padu – čini se kao da šume, biljke i tlo prošle godine gotovo da nisu apsorbirali ugljik.
Topljenje ledenjaka
Grenlandski ledenjaci i arktičke ledene ploče tope se brže nego što se očekivalo, što ometa oceansku struju. Za zooplanktone, koji se hrane algama, topljenje morskog leda znači izlaganje većem sunčevom svjetlu – zbog čega se njihov boravak u dubinama može produljiti i tako omesti vertikalnu migraciju koja pohranjuje ugljik na dnu oceana.
Također, sve učestalije suše i požari na globalnoj razini, osiromašuju kopneni ekosustav koji skladišti ugljik. No postizanje neto nulte emisije nemoguće je bez prirode. U nedostatku tehnologije, koja može ukloniti atmosferski ugljik, šume, travnjaci, tresetišta i oceani jedina su opcija za apsorpciju ljudskih emisija ugljika, koje su u 2023. dosegle rekordnih 37,4 milijarde tona.
Samo jedna velika tropska prašuma – u Kongu – ostaje sigurno skladište ugljika, odnosno uklanja veće količine nego što ih ispušta u atmosferu. Jer, prašume jugoistočne Azije, koje su nekoć bile neto apsorberi, sada su, zbog širenja poljoprivrede i klimatskih promjena, postale izvori emisija.
Urušavanje sustava skladištenja ugljika
Dok su se emisije ugljičnog dioksida povećale za samo 0,6% u usporedbi s 2022., količina CO₂ izmjerena u atmosferi porasla je za 86%, što daleko nadmašuje prethodne godine. Ovi podaci, smatraju znanstvenici, očiti su pokazatelj da sustav skladištenja ugljika zakazuje. No nije ni čudo.
Naime, ako se nastavi trend suša i požara, kopneni ekosustavi, koji su dosad bili velika skladišta ugljika, mogli bi do kraja stoljeća u atmosferu emitirati 40% više ugljika. Oceani – najveći prirodni upijači CO2 – u posljednjim desetljećima upili su 90% zagrijavanja uzrokovanog fosilnim gorivima, što je dovelo do porasta temperatura mora. Upravo zato sposobnost oceana da upijaju ugljik slabi.
Posljednjih godina puno se razmišlja o pronalaženju novih načina kako pojačati skladištenje CO2, međutim, tehnološki to još uvijek nije moguće. Zasad, kako znanstevnici tvrde, treba zaštititi postojeće ekosustave, zaustaviti krčenje šuma, smanjiti emisije i osigurati zdravlje šuma i oceana.
