Nema ništa ljepše od netaknute prirode koja nas u svakom trenutku može ostaviti bez daha. Čisto, iskreno, neiskvareno. Tako bismo otprilike mogi opisati prirodna bogatstva koje ruka čovjeka još uvijek nije nagrdila ili uništila. Jedno takvo svakako je i most u u državi Meghalaya na sjeveroistoku Indije koji broji čak nevjerojatnih 500 godina postojanja. U podnožju Himalaje, leže rasponi Garo i Khasi koji krajolik obdaruju valovitim brežuljcima, dubokim dolinama i brzim rijekama. Svake sezone monsuna kišni vjetrovi izlijevaju iz Bengalskog zaljeva, probijaju se po ovom planinskom terenu i stvaraju ono što se smatra najvlažnijom regijom na svijetu. Ova brda su dom Khasi naroda, planinskog plemena koja su stoljećima njihovo utočište. Primarno zanimanje stanovnika je poljoprivreda, često dopunjena ribolovom, uzgojem palme betela, fermentacijom rižinog piva i destilacijom žestokih pića iz riže ili prosa. Neka sela imaju betonske kuće, ali većina mještana preferira tradicionalne stanove od bambusa, malo uzdignute od tla kako bi voda mogla teći ispod njih. Tijekom stoljeća Khasisi su se naučili prilagođavati specifičnim izazovima koje ovaj krajolik stvara. Naučili su nježno oblikovati krajolik u oblik koji mogu nastaniti.
Jedan od načina preživljavanja svakako su i mostovi koji čine putovanje u najbliži grad jednostavnijim. Prelazak tamošnjih rijeka nije moguć bez mosta. Stoga nije iznenađujuće da je upravo potreba za povezanošću bila prvi impuls i vodilja za ove drevne pokuse u bioinženjeringu. Mostovi od drveća su građevine koje su doslovno ukorijenjene na terenu i koje uspijevaju pod nemilosrdnim pritiscima najvlažnije zemlje na svijetu. Sirovine za izgradnju ovih mostova jesu posebne vrste fikusa, točnije fikusa gumijevca jer je vrlo elastičan i izbacuje zračne korijene. Prvo se identificira idealno mjesto na rijeci za most, a zatim ljudi odlaze u šumu i pronalaze zdrave mladice za sadnju s obje strane rijeke. Nakon čekanja od 10 do 15 godina, drveće je dovoljno staro da izbaci korijenje iz zraka, koje graditelji mostova preusmjere preko rijeke uz pomoć skela od bambusa. Ova skela služi i kao privremeni način za pješake da pređu rijeku dok je ovaj prirodni most još u izgradnji. Godinama se zračno korijenje izvlači i tka u susret stablu s druge strane rijeke.
Korijeni su međusobno povezani i na kraju se spajaju postupkom stapanja poznatim kao anastomoza. Kad stablo dosegne određenu razinu zrelosti, dodaje mreži više korijena koje lokalno stanovništvo utka u most. Nakon što je cijela mreža korijena dovoljno sazrela, most dostiže čvrstoću sposobnu podupirati pješake. Na mjestu gdje je vjerojatno da betonski mostovi ne bi preživjeli ni nekoliko desetljeća zbog potresa, klizišta i poplava, ti mostovi postaju sve jači, robusniji i otporniji s godinama. Za izgradnju nisu potrebni prihodi, skup i neodrživ građevinski materijal, samo vrijeme i vrijedne ruke. Štoviše, korijenski mostovi ne podržavaju samo ljude koji ih prelaze. Studije pokazuju da jedan takav most potencijalno može podržati do nekoliko stotina živih vrsta – ptica, insekata, ponekad sisavaca i vegetacije poput mahovine. Ovi mostovi su sami ekosustavi za sebe, stalno u interakciji sa svojim živim i neživim okruženjem što ih čini jedinstvenim blagom u svijetu.
