Strah, povećani stres, neobjašnjeno lupanje srca, crne misli i opet strah… Ovako bi ukratko svoje trenutno stanje opisale anksiozne osobe čiji broj od pojave pandemije, (u Hrvatskoj i nakon potresa, a i radi velikog nevremena koje je pogodilo kontinentalnu Hrvatsku) iz dana u dan raste. Osim zbog užurbanog načina života, sve većih obaveza pa kasnije i posljedica pandemije koja još uvijek traje pa sve do potresa, posljednjih nekoliko godina itekako osjećamo i posljedice klimatskih promjena koje su već uzele svoj danak.

O stresu, strahu i crnim mislima uzrokovanim upravo klimatskim promjenama ne priča se u tolikoj mjeri. Starije generacije nerijetko ignoriraju postojanje klimatskih promjena, a oni koji iole vjeruju u njih često smatraju kako se to događa “negdje tamo daleko”. Nikad kao do sada novinske stupce i televizijske vijesti nisu punile ekološke katastrofe, a nemali je broj onih koji upravo zbog toga osjećaju nemir koji im prouzrokuje smetnje i svakodnevno funkcioniranje. U tim je trenutcima također vrlo važno potražiti stručnu pomoć ma koliko god vam neuobičajeno zvuči kako možda patite od eko anksioznosti.

Kako bi što više doznali o ekološkoj anksioznosti, otkrili na koji način sebi i osobama oko sebe olakšati takvo stanje te priča li se dovoljno o tome, razgovarali smo s doc.dr.sc. Marinom Štambuk, docenticom na Agronomskom fakultetu i članicom Zagrebačkog psihološkog društva.

Kako biste vi definirali eko anksioznost?

Prije nego odemo specifično na eko anksioznost, važno mi je reći par riječi o anksioznosti općenito. Najjednostavnije govoreći anksioznost je neki opći loš predosjećaj. Za razliku od straha koji je usmjeren na jasnu nadolazeću prijetnju i mobilizira naše fizičke i psihičke kapacitete za borbu ili bijeg, anksioznost predstavlja tjeskobu oko predviđanja ili očekivanja nekog ne baš tako jasno definiranog lošeg ishoda u budućnosti. S obzirom na to da nam ta prijetnja nije u potpunosti jasna ne možemo se s njenim izvorom dobro “obračunati“ pa se anksioznost dalje razvija kroz osjećaj opće napetosti, zabrinutosti, povećane razine stresa, opsesivnih misli, nesanice.

Ekološka anksioznost nije prepoznata kao medicinsko stanje ili poremećaj i još uvijek nije jasno definirana u literaturi. Članak objavljen 2021. godine daje pregled različitih objašnjenja eko anksioznosti i sličnih pojava. Općenito možemo reći da je to generalizirani osjećaj da su ekološki temelji postojanja u procesu kolapsa. Drugim riječima, ekološka anksioznost je izrazito dubok osjećaj gubitka, bespomoćnosti i frustracije zbog doživljaja osobne nesposobnosti činjenja značajne razlike u zaustavljanju klimatskih promjena.

Kako je zapravo možemo detektirati?

Niz osjećaja, stanja i misli mogu biti povezani s ekološkom anksioznošću, npr. ljutnja ili frustracija, posebno prema ljudima koji ne priznaju klimatske promjene ili starijim generacijama; fatalističko razmišljanje; egzistencijalni strah; krivnja ili sram povezani s vlastitim utjecajem; tjeskoba, panika i tuga zbog gubitka prirodnog okoliša; opsesivne misli o klimi i sl.

Je li ona nešto što se događa ‘nekom tamo daleko’ ili i kod nas ima takvih slučajeva?

Koliko ja znam nema objavljenih rezultata znanstvenih istraživanja o zastupljenosti ekološke anksioznosti u Hrvatskoj, no koliko vidim dosta je zastupljena ova tema u medijima gdje autori pišu o vlastitom iskustvu.

Znaju li ljudi dovoljno o tome?

Pandemija nam je donijela puno više razgovora o mentalnom zdravlju općenito, a rasprave o Greti Thunberg zabrinute komentare odraslih o sudjelovanju djece u klimatskom aktivizmu. U kombinaciji zastupljenosti ovih tema u medijskom prostoru, vjerujem da ljudi jesu donekle informirani, no tu postoji puno veći problem od same informiranosti. Došli smo do trenutka kada su ljudi počeli biti svjesni svojih psihičkih poteškoća i potrebe za psihološkom stručnom pomoći, ali se sada često nemaju kome obratiti za pomoć. Razvoj sustava brige za mentalno zdravlje na državnoj razini nije pratio destigmatizaciju i razvoj svjesnosti o psihičkim poteškoćama pa nam još uvijek nedostaje preventivnih mjera s ciljem zaštite mentalnog zdravlja na svim društvenim razinama i još uvijek imamo višestruko premalen broj stručnjaka mentalnog zdravlja u sustavu.

Prema vašem mišljenju, hoće li to biti (ili možda već je) bolest novog doba gdje već itekako osjećamo posljedice klimatskih promjena?

Posljedice klimatskim promjena već osjećamo, bili mi toga svjesni ili ne. Američka psihološka organizacija opsuje tri razine utjecaja klimatskih promjena na našu dobrobit kroz utjecaj na fizičko zdravlje, mentalno zdravlje i zdravlje zajednica. Na razini mentalnog zdravlja, anksiozno-depresivne smetnje su najčešći problemi tako da uz pandemiju i klimatske promjene, ako nastavimo ignorirati potrebu za sustavnim promjenama u brizi za mentalno zdravlje na državnoj razini, ove poteškoće mogu postati samo još češće. Bez obzira bile njihovo izvorište klimatske promjene i pandemija ili visoki standardi i opterećenje na poslu ili u školi.

Kako si pomoći u takvim situacijama?

Relativno stabilna, sigurna i predvidljiva okolina nad kojom imamo neku razumnu razinu kontrole važna je za našu dobrobit. Zato, jedan je od načina nošenja s ekološkom anksioznošću obnavljanje osobnog doživljaja kontrole nad okolinom. Iako samostalno ne možemo prevenirati u potpunosti štetan utjecaj klimatskih promjena, možemo se usmjeriti na ono na što imamo utjecaj. Za početak, važno je dobro se informirati na pouzdanim izvorima i izbjegavati ekstremne sadržaje na društvenim mrežama, unijeti u svakodnevnicu održive opcije života, tražiti podršku bliskih osoba i razvijati povjerenje u našu psihološku otpornost, načine suočavanja s problemima i optimizam.

Dobro je imati na umu da perfekcionizmom oko ekološki održivog načina života više možemo naštetiti sebi i drugima nego što možemo pomoći Zemlji. Zato je dobro malo olabaviti kriterije i vježbati blagost prema sebi i drugima u načinima nošenja s (ne)brigom za klimatske promjene. Uz to, možemo tražiti podršku stručnjaka ako nas ove ili neke druge brige značajno ometaju u svakodnevnom funkcioniranju.

Na Agronomskom fakultetu predajete kolegij Ekološka psihologija. Što je zapravo glavna svrha ovog kolegija? Jesu li studenti zainteresirani za takvu vrstu kolegija?

Ekološka psihologija je disciplina psihologije kojoj je u središtu zanimanja međuzavisan odnos ponašanja ljudi i njihove okoline, bilo da je riječ o prirodnoj okolini ili onoj koja je izmijenjena ljudskom aktivnošću. Naša okolina ima neke objektivne karakteristike, a to kako ćemo ih mi doživjeti ovisi o nizu sociokulturalnih faktora, o našim osobinama, situacijskim i socijalnim uvjetima, kulturi, našim prethodnim iskustvima i trenutačnim potrebama. Sve navedeno i mnogo više od toga određuje naš doživljaj okoline koji dalje usmjerava načine nošenja s tom okolinom, a ti načini nošenja povratno mijenjaju i preoblikuju okolinu u kojoj obitavamo.

Ekološka psihologija se u svom začetku 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća bavila istraživanjem kako različite svakodnevne okoline utječu na dobrobit, ponašanje i percepciju ljudi s naglaskom na izgrađenu okolinu. Upravo te teme obrađujemo unutar predmeta Ekološka psihologija koji je obvezan za studente diplomskog studija Krajobrazne arhitekture. Kroz razvoj ekološke psihologije, fokus je prebačen na važnost prirodne okoline za dobrobit ljudi te na odrednice ekološki održivog ponašanja. Odnosno, na istraživanje odrednica i stvaranje strategija koje oblikuju, potiču i održavaju ljudska ponašanja u smjeru očuvanja prirode. Tim temama se bavimo na izbornom predmetu Psihologija ekološki održivog ponašanja koji je otvoren za studente različitih studija na Agronomskom fakultetu i postaje sve popularniji. Studenti su zainteresirani i motivirani za produbljivanje svojih spoznaja na ovom području, a evo baš su nedavno studentice imale seminar upravo na temu ekološke anksioznosti.

Jesu li mladi danas ta generacija koja je generalno više ekološki osviještenija i ima više znanja o klimatskim promjenama, nego primjerice, starije generacije?

Neupitno je da su danas djeca i mladi društveno i politički aktivni na području brige o klimatskim promjenama pa organiziraju npr. klimatske marševe, globalne štrajkove učenika zbog klimatskih promjena i slične akcije. Također, današnji mladi odrastaju uz puno veću svijest o klimatskim promjenama i svjedočenje različitim vremenskim nepogodama i ljudskim stradavanjima nastalim zbog već promijenjene klime. Dok sam ja bila mala vrhunac ekološke svijesti je bilo zatvoriti vodu dok pereš zube, smeće baciti u koš za smeće, a ne na ulicu ili u more i eventualno odvojiti papir za recikliranje. Danas (i s pravom), očekujemo puno više, a istovremeno dinamika modernog ubrzanog života otežava nam uvođenje i ustrajnost u korištenju ekološki održivih opcija.

Ekološki rizik je teško točno procijeniti stručnjacima, a osobito nama laicima. S obzirom da je visoko kompleksan i rezultat djelovanja velikog boja ljudi, a posljedice su često vremenski i geografski udaljene, lako možemo precijeniti ili podcijeniti kakav ekološki rizik nosi naše ponašanje. Slijedom toga, bez obzira na dob, jedan dio ljudi ignorira opasnost i ne mijenja ponašanje jer “nije to tako strašno“, a drugi dio odlazi u suprotan ekstrem okupiranosti održivim stilom života uz koji se neminovno javljaju anksioznost i krivnja u slučaju odstupanja od savršeno održivog načina života. Zbog toga, važno je izgraditi samopodršku i potražiti podršku od drugih kada se suočavamo s ovakvim poteškoćama.

Ovaj intervju prvotno je objavljen u siječnju 2023. godine, a aktualiziran je nakon velike oluje koja je pogodila hrvatski kontinent 19. srpnja 2023.