Da život piše uistinu neobične romane, svjedoči tome i priča Marine Chapman, koju su odgojili majmuni. Progovorivši za LADbible TV, Chapman tvrdi da je imala četiri godine kada je napuštena u kolumbijskoj prašumi, gdje ju je usvojila obitelj majmuna kapucina i naučila kako preživjeti.

Marina Chapman misli da je rođena negdje ranih 1950-ih, iako vjerojatno nikada neće sa sigurnošću znati. Kad je imala četiri godine, oteta je u blizini svoje kuće u Kolumbiji i napuštena u džungli gdje su je majmuni odgajali sljedećih pet godina.

Izgubila je svaku upotrebu jezika i ubrzo naučila komunicirati s majmunima koristeći njihove geste, signale i tikove. Preživjela je, kaže promatrajući majmune i učeći od njih dok na kraju nije stekla dovoljno samopouzdanja da priđe skupini lovaca.

Prvo sjećanje Marine Chapman je osjećaj da su joj se muškarci prikradali iza leđa. Tada je neka ruka posegnula oko njezine glave i začepila joj nos i usta bijelom krpom i sve se zacrnilo. Sljedeće čega se sjeća je buđenje u kamionu duboko u kolumbijskoj prašumi, gdje ju je grupa muškaraca natjerala da izađe iz vozila i napustila je. Prisjeća se da je mislila da će se vratiti, ali nikada nisu.

I od tada do otprilike 10. godine, kaže da je živjela u džungli s nimalo kontakta s ljudima i da ju je isključivo odgajala velika obitelj kapucina. “U početku su me samo tolerirali. Oni vas zapravo ne vole”, izjavila je. “Jednog dana jedan od mlađih skočio mi je na ramena, i iako do onda nisam znala kako je to dok te grli majmun, kad je stavio ruku na moje lice bio je to najljepši dodir ikada”, dodala je.

Njena sredstva za preživljavanje bila su ograničena na traženje hrane, obično preživljavajući samo na ostacima ostataka kapucina s kojima je živjela. No, prateći majmune brzo je shvatila velike hrpe banana koje čuvaju majmuni padnu na tlo pa ih je ona mogla pojesti. Majmuni su je naučili kako se penjati po drveću, razbijati orahe i hodati četveronoške. Čak tvrdi da je naučila kako napraviti krevet na granama drveća da spava noću. Jednom, kaže, da joj je miroljubivi stariji majmun spasio život kada se razboljela od užasnih bolova u trbuhu.

“Čvrsto mi je stisnuo ruku, a zatim me počeo lagano tresti, gurkati, kao da je odlučio da me natjera negdje drugdje”, kaže Chapman. Odveo ju je do mlaza mutne vode i zagnjurio joj glavu unutra. Ispila je prljavu vodu i počela povraćati. Ubrzo se počela oporavljati. Od tada ga je zvala “djed” i još više je bila prihvaćena u grupi, koja ju je počela njegovati i dijeliti s njom hranu.

Nakon pet godina bivanja u šumi, iz nje su je izveli lovci. Iako su je izveli iz prašume, daleko je to bilo od spašavanja. Prodali su je bordelu u Cúcuti. Pobjegla je, ali samo nakratko. Ubrzo je postala ropkinja lokalne mafijaške obitelji kao kućna pomoćnica. Odatle je godinama lutala po ulicama prije nego što je došao pravi spas.

Kad je Chapman bila tinejdžerica, susjed ju je usvojio i na kraju se preselio u Yorkshire u Engleskoj. Chapman je od tada ostala ondje, udala se i stekla vlastitu obitelj prije nego što je objavila memoare 2013. godine “Djevojka bez imena”.

Mnogi u njezinu priču ne vjeruju. Primatolozi primjerice tvrde da mnoga ponašanja za koja Chapman tvrdi da su majmuni izvodili imaju malo, ako ikakvu, osnovu u stvarnosti. Na primjer, Chapman tvrdi da su majmuni kapucini gradili gnijezda i krevete na drveću, ali nebrojeni sati istraživanja utvrdili su da se kapucini ne bave ovom praksom.

Štoviše, ističu znanstvenici, Chapman bi čak i u dobi od pet godina bila dvostruko veća od majmuna kapucina i vjerojatno bi je se smatralo grabežljivcem, a ne prijateljem. Ali ona za to ima jednostavno objašnjenje. “Stvar je kod životinja da one imaju instinkt. Znaju da ih dijete neće povrijediti”, istaknula je.

Kako bi pokušala spojiti sjećanja, Chapman je 2007. godine posjetila Kolumbiju sa svojom kćeri Vannesom, međutim sve do dolaska na tržnicu na ništa nije reagirala. Kad je vidjela bananu ili mahunu brazilskog oraha, Chapman je osjetila prirodne okidače i otvorila sjećanja.

Mnogi su oni koji ne vjeruju u priču Marine Chapman i činjenice da je uspjela kao dijete preživjeti u divljini s majmunima, no usprkos skepticizmu stručnjaka Chapman ne odustaje od svoje priče, a kritike joj nimalo ne smetaju. “Ne pokušavamo ništa dokazati. Mi samo pričamo svoju obiteljsku priču i nije važno što ljudi stvarno misle”, zaključuje Chapman.