Riječ je o Netflixovom nagrađenom dokumentarnom filmu koji nam u sat i pol vremena donosi priču i neraskidivu vezu između ljudi i životinja. Iako bi se mnogi složili kako je pas čovjekov najbolji prijatelj, možda nas ovaj dokumentarac nagna da promijenimo mišljenje i na taj popis dodamo i hobotnicu. Zvuči vrlo bizarno i nerealno, ali ovaj dokumentarac prati upravo čovjeka i njegovu gradnju odnosa s hobotnicom.
Naime, Craig Foster južnoafrički redatelj i snimatelj dokumentarnih filmova iscrpljen od bolesti nadbubrežne žlijezde i burn-outa kojeg je doživio na posljednjem snimanju, odlučio je u svoj život uvesti radikalne promjene ne bi li sačuvao zdravlje i živu glavu. Iako nije znao u kojem smjeru će se njegov život i uvedene promjene početi kretati, sudbina ga je vratila njegovim korijenima – moru i podvodnom svijetu, odnosno ronjenju čiji je bio strastveni obožavatelj.
U uvodu. Foster nam objašnjava kako je djetinjstvo proveo roneći u rodnoj Južnoj Africi, a vrlo brzo nas film počinje zaintrigirati odnosom Fostera i hobotnice koju on otkrije u podvodnoj šumi alga. Craig iz dana u dana počinje posjećivati ovog mekušca koji isprva ne ulijeva povjerenje prema čovjeku, no kako dani odmiču Craig i hobotnica postaju prijatelji. Zanimljivo je pratiti kako se povjerenje među njima gradilo postepeno; najprije je hobotnica “njuškala” novu vrstu u svojoj blizini, odnosno perceptivnim prijanjaljkama krak po krak istraživala Craiga, zatim mu je lagano prilazila da bi kasnije stvorila toliku razinu povjerenja da ga je čak i pratila u podvodnom putovanju, igrala se s njime te se na neki nama neobični način mazila s njime baš poput pravog kućnog ljubimca.
Ovakva priča u ovakvim vremenima doista je nešto što nam je prijeko potrebno. Podvodni kadrovi koji su snimljeni odvode nas u potpuno neki drugi, bolji svijet i jasno nam daju do znanja kako taj svijet trebamo čuvati i biti svjesni da samo mi možemo sačuvati sva ova bogatstva flore i faune u svijetu. Samo ime filma nosi u sebi također važnu poruku. Hobotnica našu vrstu – čovjeka uči vrlo važnu lekciju, onu koju je Foster imao u sebi još od najranijeg djetinjstva, ali ju je odrastajući i kroz promijenjene navike u životu izgubio. Kako njega, tako i nas ovaj dokumentarac uči povratku divljini, a njega je između ostalog proces i bivanje s hobotnicom ponovo povezao sa sinom, koji se, kao i on zaljubio u podmorje i raznolikost bića koja u njemu obitavaju.
Negdje pri samom kraju filma, Foster progovara i o terapeutskom učinku mora na čovjeka te kako je ulazak u more za njega iznimno oslobađajući, a to bi ako ne počnemo brinuti o planetu Zemlji mogli vrlo brzo izgubiti.
– Ovaj je Oscar važan za sve nas, ljudsku vrstu. Drago mi je ako će dokumentarac na taj način doći do mnogih ljudi, jer ono što svi trebali činiti je ugrijati hladna ljudska srca i osvijestiti kako se u ovom eko sustavu trebaju raditi promjene. Promjene na bolje da ove ljepote planeta Zemlje nikada ne izgubimo. Mora trebaju promjene, a to možemo učiniti samo mi – izjavio je u svojoj zahvali Foster nakon što je ovaj film proglašen najboljim dokumentarcem.
