Radioaktivni otpad skladištit će se u prostorima bivše vojarne Čerkezovac na Trgovskoj gori nedaleko od Dvora. Ondje će se pohranjivati institucionalni radioaktivni otpad i iskorišteni izvori ionizirajućih zračenja iz Republike Hrvatske te 2400 tona nisko i srednje radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško. To je, kako nam je potvrdio Tonči Tadić, nuklearni fizičar s Instituta Ruđer Bošković, gotova stvar.
No, otpor tamošnjih mještana i dalje je vidljiv. U strahu od zračenja, s primisli na černobilsku katastrofu, mještani se boje da će skladište otpada nepovratno uništiti ljepotu tog ionako raseljenog kraja. Zašto su ti strahovi neutemeljeni, objašnjava za Green.hr – Tonči Tadić.
Zašto je nuklearna energija tabu?
Rekao bih da je to zbog višedesetljetnog zaglupljivanja i zastrašivanja sa strahom od nuklearki. Dio te kampanje primjećujem još iz vremena druge polovice 80-tih kada je Hrvatska razmišljala o realizaciji sporazuma sa Slovenijom. Trebale su, naime, biti građane dvije nuklearke u 50 postotnom vlasništvu – jedna u Krškom, a jedna u Privlaci kod Dugog Sela. Međutim, tada počinje žestoka kampanja protiv nuklearki u Sloveniji i Hrvatskoj financirana od strane srpskog ugljenarskog lobija. Pritiskom na Hrvatsku da financira termoelektrane na ugljen u Srbiji i u BiH, oni su navijali za svoje interese i tu je početak zaglupljivanja na našim prostorima, Tomu je pomogla i katastrofa u Černobilu s tipičnim socijalističkim pristupom.
Cilj je bilo zataškati, a ne rješavati problem. Upravo taj strah da će država zataškavati problem od nuklearne katastrofe je u korijenu svih naših strahova.
Komuniciraju li to jasno naši političari, vladajući i opozicija?
Apsolutno ne. Ne samo da peru ruku od toga, nego od toga pere ruke i znanstvena zajednica jer to kao nije njihov posao. Oprostit ćete, ali to nije ni moj posao. Ovo što ja trenutno govorim je u sred mog radnog vremena i meni se ovo ne broji u neko znanstveno napredovanje, nisam dioničar nijedne korporacije koja proizvodi nuklearke, nisam plaćen od države da ovo govorim, ali osjećam određenu dozu odgovornosti kao znanstvenik iz vodećeg nacionalnog Instituta Ruđer Bošković te kao član Znanstveno-tehničkog odbora Euratoma.
Netko ljudima u ovoj zemlji mora mirno i argumentirano objasniti o čemu se radi, a ne loviti političke poene na strahovima ljudi. Glupo je da ne zadržimo razinu nuklearnih nuklearnih znanja jer ćemo se dovesti u situaciju da nećemo imati stručnjaka niti za pročitati tehničke specifikacije nekog nuklearnog uređaja, a kamoli da će biti sposobni provesti dekomisiju nuklearki, odnosno radioaktivnih izvora. To je za mene dno dna. To pak nije problem samo Hrvatske, nego i drugih članica EU. Smatram zato svojom znanstvenom, ali i građanskom odgovornošću – jasno reći da nema razloga za strah i paniku.
Smatrate li onda da bi hrvatsko znanstveno tijelo kolektivno trebalo tako razmišljati? Zašto nemamo onda više ovakvih istupa?
Jer se ljudi boje ili nisu dobri komunikatori. Ljudi koji se bave nuklearnom energetikom nemaju vremena. Bave se nastavom i znanstvenim radom, ili svojim projektima. Nemam ni ja vremena, ali me sve ovo živcira, sav taj košmar polu-informacija i prijesnih laži ciljan na pumpanje strahova kod ljudi od svega nuklearnom, iskreno da kažem. Ne želim da iduća generacija živi u takvom neutemeljenom strahu.
Temeljna pretpostavka s kojom Hrvati razmišljaju o bilo čemu nuklearnom je da su nuklearni znanstvenici zli samoubojice, kojima je cilj pobiti najprije sebe, a onda i sve okolo sebe. To jednostavno ne stoji. U drugim dijelovima Europe, primjerice u Švedskoj, ljudi tamo vjeruju svojim znanstvenicima kad grade nuklearne uređaje. Nitko ne sumnja u rad znanstvenika , toga valjda samo kod nas ima – od kauč izbornika, epidemiologa pa evo i nuklearnih fizičara.
Pokušajte to onda odmah demistificirati. Možete li nam vizualizirati radioaktivni otpad koji će se skladišti u Općini Dvor na Trgovskoj gori?
Molim vas da posebno naglasite: to nije nuklearni otpad, to nije nuklearno gorivo i u Dvoru neće biti nuklearni otpad, dakle nuklearno gorivo koje emitira neutrone i gama zrake. Ondje će se skladištiti nisko i srednje radioaktivni otpad, primjerice stare rendgenske cijevi, javljači za požar, šprice za markere za CT, doze za markere, rukavice, kombinezoni i slično. Dakle, sve ono što vam je u Zagrebu na Institutu za tumore ili Institutu Ruđer Bošković. Ljudi misle da će im netko podvaliti nuklearni otpad, ali neće. Vrlo jednostavno. Imali bismo ogromne probleme s Međunarodnom agencijom za atomskom energijom i s Euroatomom.
Ne možemo mi raditi što želimo, nad nama bdiju međunarodne organizacije. Ljudi imaju dojam da je odlagalište radioaktivnog otpada kao neki radioaktivni Jakuševac, gdje dođeš tamo na šljunčaru ili na neku ledinu pa na nju baciš radioaktivne izvore kao neke stare tave i lonce. . To tako ne ide. Sve je zavareno u inox cijevi, zaliveno u betonske blokove od jednog kubnog metra, koji pak stoje posloženi kao lego kocke unutar vodonepropusnog hangara.
Bi li onda manjak tog povjerenja riješila određena novčana kompenzaciju lokalnom stanovništvu?
Apsolutno. Od gradnje Krškog njihova je općina dobila ogromnu ekološku rentu. Krško je do nuklearke bila najzaostalija općina u Sloveniji. A pogledajte ih sada. Potpuno je bedasto to što sada ljudi pokušavaju zaustavljati to odlagalište nisko i srednje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, umjesto da se bore za masnu ekološku rentu. Dekomisija nuklearke u Krškom će koštati oko milijardu Eura. Pola od toga, dakle 500 milijuna je za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Od tih 500 milijuna polovica ide na otpada na zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori. Iz kojeg kretenskog razloga bismo trebali taj novac uručiti nekoj slovenskoj općini umjesto Dvoru na Uni? A usput, tamo zbrinjavamo sav nisko i srednje radioaktivni otpad kojeg Hrvatska dnevno proizvodi radom naših bolnica i instituta. Slovenci su jasno rekli da taj „komunalni“ radioaktivni otpad ne žele kod sebe!
Pa ako je sve čisto kako kažete, čemu onda ekološka renta?
Kako bi došlo do kompenzacije za strah jer im je to odlagalište u blizini. To je stvar dobre gospodarske prakse svuda u EU. No, ja bih radije živio uz to odlagalište radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori nego uz Jakuševec. Strašno mi je žao da nemam komad zemlje u Dvoru pa da dobijem neki novac kao kompenzaciju – ekološku rentu. Krško će raditi do 2043, a dekomisija će početi tek 2093., sa dakle odgodom od 50 godina.
Dakle, još se nije rodio premijer Hrvatske koji će ju provoditi. Stoga bih preporučio svim kritičarima da ne traže dlaku u jajetu, bolje lokacije od Trgovske gore nema, jer ova je birana 10 godina po svim standardima IAEA i Euratoma i najbolja je za to u Hrvatskoj, po udaljenosti od naselja, po najnižoj vjerojatnosti za potres čak i s povratnim periodom od 10.000 godina, po granitnoj podlozi, po izostanku podzemnih voda itd.. Umjesto toga neka se radije pobrinu da sve bude po propisu i da Dvor na Uni dobije svoj dio financijskog kolača! Često se spominje i blizina epicentra potresa u Petrinji. Pazite, trenutno su sve lokacije gdje se nalazi radioaktivni otpad po Zagrebu bliže epicentru potresa u Petrinji nego što je to Trgovska gora! Da sve bude još blesavije ispada kao da je sav taj radioaktivni otpad u priručnim skladištima sigurniji usred milijunskog Zagreba na kilometar-dva od epicentra zagrebačkog potresa ?! Kod nas je trenutno radioaktivni otpad riješen po načelu kuće bez septičke jame. Drugim riječima, kao da obavite nuždu u sobi i onda to čuvaš u kutu sobe, kao neku relikviju?! Necivilizirano, neobrazovano. Jedina smo članica Euroatoma koja nema riješeno to pitanje. To je za mene kao znanstvenika sramota.