Možda imate dojam da je turistička industrija u lošem stanju, ali je zapravo dosadašnji pretjerani turizam u vrijeme pandemije usporio i donio osvježenje u gradove koji su napokon “prodisali”. Ova pauza u putovanjima je bila samo pokazatelj kako gradovi i druga popularna mjesta izgledaju kada nisu zatrpana ljudima, i kada nije, kako se kaže, “čovjek na čovjeku”.
Vidjeli smo kako neka mjesta zaista izgledaju predivno kada nisu zatrpana ljudima ili kako su poznate prirodne ljepote čarobne i čiste kada nema bezobzirnih turista. No, s obzirom na to da se polako sve vratilo na staro i ljudi opet počinju masovno putovati, s time se vraća i pretjerani turizam i strah od ogromnog utjecaja na okoliš, životinje i kulture koje žive u turističkim mjestima.
Pretjerani turizam se odnosi na previše ljudi na premalo mjesta koja nisu u stanju izdržati takvu gužvu. Zamislite Trg svetog Marka u Veneciji tijekom ljetnog dana, Machu Picchu ruševine, drevne hramove u Angkor Watu, ali i Dubrovnik, Split, Hvar ili Plitvička jezera u špici sezone.
Ova mjesta se ponekad nazivaju “honeypot destinacije”, gdje ljudi žele otići samo da mogu reći da su tamo bili. Ovo je postalo pravi fenomen, jer dokumentarni film “Posljednji turist” kaže da 29% milenijalaca putuje u takva odredišta samo kako bi se slikali i objavili to na Instagramu. Malo tko ostaje dulje u samoj destinaciji, zaista uživa i upoznaje lokalnu kulturu.
U filmu se kao najveći negativac predstavlja industrija krstarenja i all-inclusive odmora. Oboma je cilj zadržati gosta u određenim mjestima, a novac koji troše ide stranim vlasnicima, udaljenim od lokalnih iskustava i trošenja novaca u lokalnim restoranima i dućanima. Na takvim putovanjima gosti obično provode po pola dana u nekom mjestu kojeg zapravo nikada ne dožive u potpunosti.
Lokalno stanovništvo rijetko zarađuje od ovakvih kratkih posjeta putnika obali osim ako, kako film kaže, nisu sklopili dogovor s kruzerima da ih dodaju na preporučenu shopping kartu, a zauzvrat plaćaju proviziju. Osim toga, situaciju pogoršava i hedonistički stav koji mnogi ljudi prakticiraju u svojim odredištima. Da, cilj je uživati na odmoru, ali i destinaciju ostaviti netaknutom. Ljudi su na odmoru skloni živjeti neozbiljnije, više jesti, više piti i dulje se tuširati, jer misle da ne vrijede ista pravila kao kod kuće. Ne razmišljajući da to ima cijenu za zajednicu, koja možda nema dovoljno resursa i često propušta financijske prednosti turizma.
Dokumentarac upozorava i na još jedan segment putovanja – životinjske atrakcije. Čak i oni koji su svjesni da treba izbjegavati jahanje slonova zbog okrutnih postupaka koji su uključeni, mogli bi biti šokirani kada saznaju da se životinje ponekad pokušavaju ubiti tijekom “treninga”. Ove scene bi trebale biti obvezno gledanje za svakoga tko još uvijek misli da su ove atrakcije zabavne.
Slično uznemirujući trend u turizmu je i volontiranje u domovima za nezbrinutu djecu, zvan još i “turizam sirotišta” gdje su djeca u sirotištima prisiljena “nastupati” skoro poput životinja u zoološkim vrtovima. Očigledno je to jedan od najbrže rastućih sektora u turizmu, jer sirotišta u Keniji, Kambodži i drugdje primaju stalni priliv volontera koji se, unatoč najboljim namjerama, pojavljuju na nekoliko sati ili dana, upoznaju djecu, a zatim odlaze.
Od 1995. godine broj sirotišta u Kambodži je navodno porastao za 75 % jer se može zaraditi od turista koji se žele osjećati dobro na svom odmoru. Ljudi plaćaju druženja i fotografiranje s djecom, a dolaze s izgovorom da će pomoći u gradnji novih škola. Oni ni ne shvaćaju koliko emocionalno razoran utjecaj to može imati na djecu nakon što odu.
No, na kraju dokumentarac završava na dobru notu i sagledava transformativnu moć turizma. Naime, turizam može pomoći da se lokalno stanovništvo izvuče iz siromaštva i promiče očuvanje, sve dok putnici postavljaju prava pitanja o mjestima koja posjećuju, uzmu vremena za učenje i shvate da su gosti u tuđem domu i zemlji.
Kao što jedan od producenata filma, Bruce Poon Tip, kaže: “Turist mora razumjeti moć koju ima. Ljudi samo trebaju odvojiti malo vremena i raspitati se gdje točno odlazi njihov novac. Turisti mogu pomoći velikom broju ljudi bez da su toga uopće svjesni kada traže odmor od svoje svakodnevice”.
Znanstvenica Jane Goodall, koja se pojavljuje tijekom cijelog filma, kaže: “Odgovorni turizam može biti od koristi za životinje, za okoliš, za lokalno stanovništvo, za vladu i za turiste.”
Ljudi ne trebaju prestati putovati, već promijeniti način na koji pristupaju svojim putovanjima. Odnosno, riječima Judy Kepher-Gona, osnivačice Agende održivog putovanja i turizma sa sjedištem u Keniji: “Mjesta koja mi nazivamo turističkim destinacijama zapravo su nečiji domovi. Ako ne biste radili nešto u svom dvorištu, nemojte to raditi u tuđem.”
