Određena vrsta neovisnosti koja je godinama rasla među mlađom populacijom je s vremenom dovela do toga da ima sve više stanovništva koji su u srednjim godinama i žive sami, dok je nekad prije u tim istim godinama bilo “normalno” imati kuću i obitelj. Mijenja se perspektiva života u određenim godinama i stavovi na koje smo navikli kada su u pitanju godine i faze života u kojima bi čovjek tada “trebao biti”. No koliko god je divno da ljudi žele živjeti drugačiji život, činjenica ostaje da ima sve više ljudi koji žive sami, bez partnera i djece. Te u industrijaliziranim zemljama zadnjih desetljeća broj samaca raste sve više.

Sukladno ovoj promjeni, a u isto vrijeme i ekološkim promjenama, mijenja se i koncept stanovanja. Tako alternativni modeli poput zajedničkog stanovanja gdje stranci postaju obitelj na neki način, postaju sve popularniji. Način na koji su strukturirani gradovi i predgrađa u nekim zemljama nisu osobito dobri u izgradnji jakih lokalnih zajednica. Svatko ima svoju obiteljsku kuću ili izolirani stan i vrlo malo u smislu zajedničkog komunalnog prostora i prostora da stvori dublje društvene mreže. Pojavom pandemije se to još dodatno naglasilo, te se dosta ljudi našlo u situaciji gdje su morali biti sasvim sami zatvoreni u svom stanu ili kući, bez pomoći ili ikakvog socijalnog aspekta života.

Tu smo možda više nego ikada uvidjeli kako drugačiji način stanovanja zaista može odlično funkcionirati, kao u slučaju nedavnog projekta zajedničkog stanovanja pod nazivom Vindmøllebakken u Stavangeru u Norveškoj. Dizajnirana od norveške arhitektonske tvrtke Helen & Hard, koristeći model angažmana u zajednici “Dobivanje dijeljenjem” (Gaining by Sharing), Vindmøllebakken je vrsta namjerne zajednice koja uključuje 40 zajedničkih dnevnih jedinica, četiri gradske kuće i 10 apartmana. Sve su to kuće u privatnom vlasništvu s vlastitim konvencionalnim pogodnostima (poput kuhinja i kupaonica), koje se prostiru na oko 5.382 kvadratnih metara okruženi zajedničkim prostorijama za rekreaciju, vrtlarenje ili blagovanje.

Stambene jedinice su raspoređene oko središnje jezgre komunalnih prostora koji su u ravnopravnom i zajedničkom vlasništvu stanovnika. Glavni ulaz prolazi kroz uzvišeni, svijetlom ispunjen dvorišni prostor s amfiteatrom, koji je sagrađen od smrekove građe i izoliran konopljom, stvarajući tako ugodnu atmosferu za stanovnike da sjede ili razgovaraju. Za one koji žele preskočiti ovo područje druženja, na raspolaganju je i izravniji put od ulice do rezidencija. Uz dvorište imaju zajedničku kuhinju i blagovaonicu otvorenog plana, pružajući stanovnicima prostor da zajedno kuhaju i jedu, ako tako požele. Tu je i salon i sobe za goste te otvorene šetnice koje vode do knjižnice, staklenika i radionice. Iako bi ovdje apartmani mogli biti nešto manji od uobičajenih stanova, ipak su dobro dizajnirani i dobro namješteni i ovdje su vitalni dio zagonetke izgradnje zajednice.

Arhitekti kažu da: “Slijed soba dizajniran je za stvaranje vizualnih veza između prostora i ljudi ali i za pružanje slobode da se osoba priključi socijalnom životu koliko i kada poželi.” Posebno je to i što su sami stanovnici bili uključeni u dizajn cijelog projekta, davajući prijedloge i ideje što sve žele da se nalazi na lokaciji. Dizajneri su objasnili: “Prijelomna značajka procesa tradicionalnog stambenog projekta je uključenost stanovnika u faze planiranja i razvoja projekta. Početkom procesa organizirane su radionice koje su predstavljale koncept i pozvale stanovnike da utječu na pojedine jedinice i predlože aktivnosti za zajedničke prostore. Najvažnije je bila prilika da se upoznamo i kreativno uključimo u zajedničko informiranje svog budućeg zajedničkog doma.” Čak i nakon useljenja, stanovnici i dalje sudjeluju u samoorganiziranim skupinama koje upravljaju zajedničkim objektima i zadacima, poput kuhanja, vrtlarenja, dijeljenja automobila, pa čak i kustosa umjetnosti za komunalne prostore.

Današnji stanovnici mogu biti moderne obitelji gdje su “vaša djeca i naša djeca”, gdje si međusobno pomažu, kuhaju, dijele stvari, na taj način pružajući podršku jedni drugima ali i smanjujući troškove života. Gdje se spajaju generacija starijih ljudi koji su zdravi i žele dulje živjeti kod kuće, ljudi koji žive sami i pate od samoće ili ljudi koji jednostavno žele živjeti održivije. Dijeljenjem resursa, bilo da je riječ o vremenu, prostoru ili imovini, rezultat je održiviji način života: u okolišu, ali i socijalno, ekonomski i arhitektonski. Iako se dugoročne zdravstvene, socijalne i ekološke koristi od zajedničkog smještaja još uvijek proučavaju, mnogi stanovnici ovakvog smještaja navode bolju kvalitetu života i zdravlja u usporedbi s vršnjacima iste dobi.