Provedba politike na terenu napreduje brzinom puža. Prema sadašnjim politikama, procjenjujemo da je zatopljenje na kraju stoljeća 2,7°C. Iako je ova procjena temperature pala od naše procjene iz rujna 2020., veliki razvoj novih politika nije pokretački čimbenik. Moramo vidjeti duboke napore u svim sektorima, u ovom desetljeću, da se svijet dekarbonizira kako bi bio u skladu s 1,5°C.

Ciljevi za 2030. ostaju potpuno neadekvatni: trenutni ciljevi za 2030. (bez dugoročnih obećanja) stavljaju nas na pravi put za porast temperature od 2,4°C do kraja stoljeća.

Čelnici i vlade nisu dali dovoljno zamaha za povećanje klimatskih ciljeva za 2030. prije i u Glasgowu: poboljšanja NDC-a koja su podnesena tijekom prošle godine smanjila su jaz u emisijama u 2030. za samo 15-17%. Najveći apsolutni doprinos ovom sužavanju dolaze iz Kine, EU i SAD-a, iako su i druge zemlje s nižim razinama emisija poboljšale svoje NDC. Suprotno zahtjevu Pariškog sporazuma da je svako ažuriranje NDC-a napredovanje nakon prethodnog, samo nekoliko vlada je ponovno podnijelo isti cilj kao iz 2015. (Australija, Indonezija, Rusija, Singapur, Švicarska, Tajland, Vijetnam) ili su podnijele još manje ambiciozne ciljeve (Brazil, Meksiko). Neki uopće nisu podnijeli nove podneske (Turska i Kazahstan), a Iran tek treba ratificirati Pariški sporazum. Čak i sa svim novim obećanjima iz Glasgowa za 2030., emitirat ćemo otprilike dvostruko više u 2030. nego što je potrebno za 1,5°. Stoga sve vlade moraju preispitati svoje ciljeve.

Globalno, oko 90% emisija sada je pokriveno neto nultim ciljevima. Iako su ovi ciljevi važan signal, a neki su ubrzali klimatske mjere, kvaliteta većine i dalje je upitna. Ako se provedu sve najavljene nulte obveze ili ciljevi o kojima se raspravlja, to bi našu procjenu temperature za ovaj “optimistički scenarij” spustilo na 1,8°C do 2100. godine, s najvišim zagrijavanjem od 1,9°C. Ali to je samo ako se ti ciljevi u potpunosti provedu. Analiza koju je proveo Climate Action Tracker pokazuje da zemlje s “prihvatljivom” neto nultom ocjenom pokrivaju samo 6% globalnih emisija.

Niti jedna zemlja iz analize nema dovoljno kratkoročnih politika da se postavi na pravi nulti cilj. Neto nulta CAT procjena također uključuje najave vlada koje nisu podržane nikakvim nacionalnim zakonodavstvom, niti planovima. Nekima nedostaju kritične informacije koje bi omogućile potpunu procjenu vjerojatnog utjecaja cilja, uključujući to je li neto-nula definirana samo kao CO2 ili pokriva sve stakleničke plinove. Također je potrebno naglasiti da optimistična Climate Action Tracker procjena srednjeg zagrijavanja na kraju stoljeća od oko 1,8°C nije kompatibilna s Pariškim sporazumom i da se zagrijavanje od 2,4°C „na gore“ više ne može popraviti.

Aktivnosti i ciljevi za 2030. često su neusklađeni s neto nula ciljevima, tako da je razlika između trenutnih politika i neto nula ciljeva sada 0,9°C.

Ključni pokretači za ovu užasnu perspektivu su ugljen i plin

Ugljen

Kako bi se ispunila granica zagrijavanja Pariškog sporazuma od 1,5˚C, ugljen mora biti povučen iz energetskog sektora do 2030. u OECD-u, a globalno do 2040. No, unatoč političkom zamahu i jasnim prednostima izvan ublažavanja klimatskih promjena, još uvijek postoji ogromna količina ugljena u cjevovodu, na primjer u Kini, Indiji, Indoneziji i Vijetnamu, i previše zemalja, uključujući Japan, Južnu Koreju, Australiju, još uvijek ima planove usredotočene na ugljen kao glavni doprinos proizvodnji električne energije 2030. Neke također nastavljaju financirati projekte ugljena u inozemstvu. Dok su se neke od tih vlada u Glasgowu obvezale na postupno ukidanje ugljena, moramo vidjeti da se to odražava na terenu. Svi ciljevi tek trebaju biti podržani ambicioznim politikama.

Prirodni plin

Sve veća upotreba prirodnog plina nije kompatibilna s Pariškim sporazumom, ali vidimo kako plinska industrija gura i promovira svoj proizvod, uz potporu vlada diljem svijeta. U šest godina nakon Pariškog sporazuma, emisije CO2 iz plina porasle su za 9%, dok su emisije iz ugljena i nafte smanjene. Plin za proizvodnju električne energije, kao i ugljen, treba doživjeti vrhunac u ovom desetljeću, a uvelike ga treba i postupno ukidati na globalnoj razini u narednim desetljećima ako svijet želi dostići nultu neto CO2 do 2050. U jugoistočnoj Aziji, zemlje koje su u velikoj mjeri ovisne o ugljenu sada razmatraju prelazak s ugljena na plin (npr. Vijetnam), umjesto izravno na obnovljive izvore energije, velika infrastruktura za prirodni plin je također u razvoju u Europi (Sjeverni tok 2 za uvoz iz Rusije), Kanadi (proširenja cjevovoda za izvoz), Australija i SAD (izvoz LNG-a) i više afričkih zemalja promiču povećanu proizvodnju i korištenje prirodnog plina.

Metan i šumarstvo

Globalne inicijative za metan i šumarstvo najavljene u Glasgowu podržavaju važne akcije, ali one moraju ići dalje od postojećih nacionalnih ciljeva da bi bile učinkovite: Globalno obećanje o metanu – smanjenja emisija metana za 30% 2030. – ima najveći potencijal za smanjenje razlike u emisijama do 2030. 14% i zagrijavanje za -0,12°C do 2100. No velik dio tog potencijala već je uključen u postojeće klimatske obveze. SAD je izvrstan primjer: cilj smanjenja metana već je djelomično uključen u njegovu dugoročnu strategiju, čiji smo učinak već uključili u našu procjenu temperature ‘Zavjeti i ciljevi’. Slično, obećanje Globalnog financiranja šumarstva može rezultirati dodatnim ublažavanjem klimatskih promjena samo ako je ovo financiranje dodatno uz trenutačno obećana financiranja; ne smanjujući financiranja za druge mjere ublažavanja. Budući da cilj od 100 milijardi USD još nije ostvaren, dodatnost ove nove inicijative je upitna, u najboljem slučaju.

Vjerodostojnost

Iako su se izgledi za zagrijavanje poboljšali od Pariza, poanta je da unatoč svim obećanjima o neto nuli, neodgovarajuće djelovanje u stvarnom svijetu ne može pružiti vrstu klimatske akcije koja je usklađena s temperaturnom granicom od 1,5˚C: 2015. CAT je procijenio da će trenutne politike dovesti do zagrijavanja od 3,6°C, a podneseni ciljevi do 2,7°C. Šest godina kasnije, zagrijavanje od sadašnje politike sada se spustilo na 2,7°C. Ako bi vlade postigle svoje NDC ciljeve za 2030. i obvezujuće dugoročne ciljeve (LTS), povećanje temperature moglo bi se ograničiti na 2,1°C.

Ako su vlade ozbiljne u vezi s temperaturnim ograničenjem Pariškog sporazuma i vlastitim net-nula ciljevima, te dugoročne ciljeve moraju pretočiti u ambiciozne ciljeve do 2030. usklađene s nulom i provoditi potrebne politike danas. Razvijene zemlje će također značajno povećati raspoloživa financijska sredstva za klimu za potporu tranziciji. Dok se to ne dogodi, nema razloga za slavlje.

Izvor: climateactiontracker.org