Neka dignu ruke u zrak oni koji bi zbog ljubavi svog života biciklirali s jednog kontinenta na drugi! Upravo je to učinio indijski umjetnik PK Mahanandia koji se do ušiju zaljubio u svoju odabranicu, Šveđanku Charlotte Von Schedvin još davne 1975. godine. Ona ga je u Delhiju zamolila da nacrta njezin portret. Sve što je kasnije uslijedilo priča poprilično je najljepša ljubavna filmska priča.
Zaintrigirana njegovom tvrdnjom da “napravi portret u 10 minuta”, odlučila je pokušati, ali kako nije bila impresionirana rezultatom odlučila se vratiti sljedeći dan. Sljedeći dan nažalost nije bio bolji. U svoju obranu, Mahanandia izjavio je za strane medije da je bio zaokupljen predviđanjem svoje majke prije nekoliko godina.
Naime, kao školarac koji je odrastao u selu u istočnoj indijskoj državi Orissa, često se suočavao s diskriminacijom od strane učenika viših kasta jer je bio Dalit koji se smatrao na dnu kastinske hijerarhije Indije. Kad god bi se rastužio, majka bi mu rekla da će se po horoskopu jednog dana oženiti ženom čiji bi horoskopski znak bio Bik, dolazila bi iz daleke zemlje, bila bi muzikalna i posjedovala bi džunglu. Dakle, kada je upoznao Von Schedvin, odmah se sjetio predviđanja svoje majke i upitao je posjeduje li ona džunglu. Charlotte čija obitelj potječe iz švedskog plemstva, odgovorila je da je posjedovala šumu i dodala da ne samo da svira klavir, nego joj je i horoskopski znak Bik.
“Bio je to unutarnji glas koji mi je rekao da je ona prava. Tijekom našeg prvog susreta bili smo privučeni jedno drugom poput magneta. Bila je to ljubav na prvi pogled”, rekao je Mahanandia za BBC. Vrlo se brzo između njih rodila ljubav, a on joj je obećao kako će doći k njoj u Švedsku. Prošlo je više od godinu dana i njih dvoje su ostali u kontaktu putem pisama. Mahanandia međutim nije imao dovoljno novca da kupi avionsku kartu pa je prodao sve što je imao, kupio bicikl i krenuo u Švedsku.
Njegovo putovanje je započelo 22. siječnja 1977. i svaki dan bi biciklirao oko 70 km. “Umjetnost me je spasila. Napravio sam portrete ljudi i neki su mi dali novac, dok su mi drugi dali hranu i sklonište”, rekao je te dodaje da je svijet 1970-ih bio vrlo drugačiji. Na primjer, nije mu bila potrebna viza za ulazak u većinu zemalja.
Napokon je stigao u Europu 28. svibnja – preko Istanbula i Beča, a zatim je vlakom otputovao u Göteborg. “Bilo je jako naporno. Noge bi me silno boljele, ali uzbuđenje zbog susreta sa Charlotte i novih mjesta održalo me na životu”, izjavio je. Nakon nekoliko kulturoloških šokova i poteškoća u impresioniranju roditelja gospođe Von Schedvin, njih dvoje su se konačno službeno vjenčali u Švedskoj. “Nisam imao pojma o europskoj kulturi. Sve mi je to bilo novo, ali ona me podržavala u svakom koraku. Ona je jednostavno posebna osoba. I dalje sam zaljubljen kao i 1975.”, kaže.
Ovaj 64-godišnjak sada živi sa Charlotte i njihovo dvoje djece u Švedskoj i radi kao umjetnik, no i dalje ne razumije zašto ljudi misle da je bila velika stvar voziti se biciklom u Europu. “Učinio sam što sam morao, nisam imao novca, ali sam je morao vidjeti. Biciklirao sam iz ljubavi, ali nikad nisam volio biciklizam. Jednostavno je”, zaključio je.
