Urbani kontekst zgrade “donjeg Dorćola” još uvijek snažno karakterizira atmosfera industrijskog predgrađa kao i racionalizam industrijske arhitekture s početka 20.stoljeća. U širem okruženju nalazi se većina objekata koji su evidentirani kao značajni objekti industrijskog naslijeđa. Projektantska odluka prilikom definiranja pristupa projektu bila je kroz suvremenu reinterpretaciju prepoznati i afirmirati taj i takav karakter i nasljeđe tako da novi objekt predstavlja svojevrsni hommage početku industrijalizacije Beograda.
Prostor u kojem je nastala zgrada je definiran i urbanističkom tipologijom – jednostrano uzidana uglovnica kojom se završava jedan gradski blok. Sljedeća faza promišljanja odnosa objekta i okoline je veza između unutrašnjeg i vanjskog prostora. S obzirom na karakter lokacije, koji je i urban i intiman, kao i relativno uske profile ulica, pažljivo artikuliranje nivoa transparentnosti i ritma fasadnih otvora je od velikog značaja za postizanje odgovarajućeg stupnja interakcije vanjskog i unutrašnjeg prostora.
Funkcionalna organizacija
Imperativ poslovnih prostora je fleksibilnost organizacije tlocrta te je ista postignuta uobičajenim postavljanjem vertikalnih komunikacija u središte objekta. Ostatak etaže je skoro u potpunosti rasterećen od konstruktivnih elemenata, zahvaljujući rješenju gdje su pilastri – fasadni vertikalni stupovi zaista i konstruktivni elementi. Na svakom katu su u potpunosti ostakljene lođe pa je na taj način vanjski prostor “uvučen“ u unutrašnjost zgrade.
Elementi arhitektonskog jezika i korišteni materijali
Elementi i teme arhitektonskog jezika su – način tretiranja tripartitne podjele fasade, ritma i proporcije otvora u odnosu na vertikale pilastera i horizontalne konstruktivne grede te napokon tema slaganja opeke. Tripartitni tretman fasade postoji, ali je proveden isključivo kroz ritam fasade kao i različitim stupnjem otvorenosti etaža. Cijela fasada je izvedena kao tzv. sendvič fasada. Na taj način je postignuta, osim dobre energetske učinkovitosti i dubina fasade, koja kao takva mijenja doživljaj ulične atmosfere. Vrlo važno je bilo poštovati logiku slaganja opeke, čiji su mnogobrojne varijante potvrđene kroz stoljeća.
Sveukupno, korištena su tri načina slaganja opeke; u zonama pilastra, između prozora te na horizontalama, svaki u odgovarajućoj povijesnoj zidarskoj logici i svaki s ciljem da se postigne odgovarajući ritam i tekstura. Poseban identitet i specifičnost zgradi dala je upotreba reciklirane opeke. Važna i zanimljiva je činjenica da ova opeka nije nastala kao tehnološka reciklaža od ostataka, već da je ona već bila ugrađena na drugim objektima. Cijele su dakle opeke rezane, čišćene te potom bojane i impregnirane specijalnom bojom kako bi se različita tekstura i postojeća boja stare opeke ujednačila u novo ruho.
