Voljeti ptice je jedno. Sjedneš na klupu i nahraniš ih i onda se okreneš i odeš, ali živjeti za njih je nešto potpuno drugačije. Netko se rodi za pse, mačke, ali ja sam se rodio za ptice. Kad se rodiš za njih i kad vam je to cijeli život, onda osjetiš pravu ljubav, potpuno iskreno i pomalo ganuto rekao nam je Manuel Jacmenović, hrvatski šaptač pticama.
Svojim je rukama brinuo za stotine ptice. Štitio je galebove, vrapce, golubove i sve druge vrste, a toplina nastambi koje je sam izgradio za njih pružale su im toplinu i utočište. Često bolesne i osakaćene, kod Manuela su pronašle zaštitu. “Ptica nije spašena kad ju netko pronađe i donese ozlijeđenu kod nas. Ptica je spašena kad ju pustiš u prirodu, kad raširi krila i bude slobodna“, rekao je pomalo tužno. Ovih dana, naime, situacija u Ornitološkom laboratoriju, na čijem je čelu, nije nimalo dobra.
Sve ptice moraju prebaciti na drugu lokaciju jer je najam koji trenutno plaćaju jednostavno prevelik. Na novoj lokaciji, kako je rekao Manuel, četiri puta većoj od ove, nema ograde, nastambi ni bare za ptice močvarice. “Teško je kad godinama radiš nešto i uspijevaš se svaki put iščupati, ali sad smo jednostavno došli do zida. Sve što smo do sada postigli bilo je isključivo vlastitim sredstvima, ponekad neka donacija. Primjerice, dobili smo peć koja je potrebna nastambama, ali ne možemo ju dovesti do lokacije.“
Pokrenuli su stoga kampanju za prikupljanje novčane pomoći. Bila bi to, objasnio je Manuel, financijska injekcija koja bi ih pogurala dalje. Uvjeren je da će u tome i uspjeti. “Nikada nisam prestao vjerovati u ovo i ne želim odustati. Kako da odustanem kad me nedavno nazvala jedna obitelj iz Rijeke i rekla mi kako su pronašli ozlijeđenu pticu. Odmah sam počeo razmišljati kako da dođem po nju, a ljudi su mi rekli da će ju sami dovesti. Čovječe, sjeli su u auto i vozili se više od 250 kilometara zbog vrapca, pa kako da ja odustanem“, prisjetio se s knedlom u grlu.
Stotine takvih situacija motiviraju ga da nikada ne prestane vjerovati u ono što čini, ali kad godinama radiš na nečemu, služiš zajednici, a pritom ne dobiješ nikakvu pomoć, osjećaš frustraciju. U okviru udruge, naime, djeluje Centar za prihvat i othranu ptica, ali oni su ujedno i jedino utočište galebova u Hrvatskoj. “Držimo edukacije po školama, obrazujemo najmlađe, organiziramo ture obilaska ptica, učimo ljude kako da se ophode s njima, ne mogu odustati od toga“, objasnio nam je. Kod njih, kaže, nema podjele ptica na zaštićene i nezaštićene. Ondje se na svaku strogo pazi, a nema ljepšeg osjećaja od onoga kad ih pušta na slobodu. U svemu što radi, Manuel nije sam. Pomaže mu nekoliko stručnjaka, biologa i ornitologa, a često se javljaju i volonteri.
“To je jednostavno neopisivo, svatko to mora doživjeti i zato ja, ma kako god bilo teško, uvijek pokušavam improvizirati kako bi sve išlo dalje, jer znam da je to neophodno i potrebno. Mi imamo puno ljudi koji nas podržavaju, ali ne mogu se na njih osloniti. Mora nas netko pogurati sad, po prvi put u 13 godina“, iskreno je rekao. U tih 13 godina rada vodili su se izrekom “pomozi sebi pa će ti i Bog pomoći“, ali sada sami jednostavno više ne mogu. Manuel je napisao preko 400 mailova različitim udrugama i institucijama. Uvijek isti odgovor – odbijenica i zatvorena vrata. “Iskreno ću vam reći, to vas može baciti u depru, ali ja znam da ovo mora dalje“, rekao je.
Na desetke njih vjerojatno bi uginule da nije bilo njega i njegovog rezervata. Njih 220 područje gdje su sada smještene poznaju kao svoj dom. Oporavljaju se na mjestu koje će Manuel, ne stigne li pomoć, morati zatvoriti. Iako nam to nije tako htio reći jer, kaže, uvjeren je da će uspjeti.
