Ispaljivanje snažnih lasera na plastiku može stvoriti sićušne dijamante. Slični procesi mogu se dogoditi na visokim temperaturama i pritiscima unutar planeta, što bi moglo pomoći u objašnjenju zašto su Uran i Neptun tako neobični.
Naime, istraživači su prije bili u mogućnosti stvoriti nanodijamante ispaljivanjem lasera na mješavini ugljika i vodika, ali su za to bili potrebni iznimno visoki tlakovi. Siegfried Glenzer iz SLAC Nacionalnog akceleratorskog laboratorija u Kaliforniji i njegovi kolege otkrili su da korištenjem jednostavne plastike koja se zove PET, koja se obično koristi za izradu boca i drugih spremnika, koja sadrži ugljik, vodik i kisik, mogu napraviti dijamante u puno manje ekstremnim uvjetima.

Kad su ispalili snažan laser na plastiku, ona se zagrijala na temperature između 3200°C i 5800°C, a udarni valovi koje je generirao laserski puls doveli su plastiku do tlaka od više od 72 gigapaskala – što je jednako jednoj petini tlaka u Zemljinoj jezgri. Ovo je odvojilo vodik i kisik od ugljika, ostavljajući za sobom sićušne dijamante promjera nekoliko nanometara i oblik vode koji se naziva superionska voda, koja lakše provodi struju nego obična voda. To se dogodilo pri nižim tlakom nego u prethodnim eksperimentima s drugim materijalima, kaže Glenzer, a poput PET-a, unutrašnjost divovskih planeta sadrži kisik, kao i ugljik i vodik. “To znači da su dijamanti vjerojatno posvuda”, kaže Glenzer. “Ako se to dogodi pri nižim pritiscima nego što je dosad viđeno, to znači da su i unutar Urana, unutar Neptuna, unutar nekih mjeseca kao što je Titan, koji sadrže ugljikovodike.”

Takvi dijamanti koji se formiraju u Neptunovom plaštu i zatim tonu prema njegovoj jezgri, stvarajući pritom trenje i toplinu, mogli bi objasniti zašto je planet neočekivano vruć. A unutar Urana, džepovi superionske vode preostali od stvaranja dijamanta mogli bi provoditi električne struje, što bi moglo imati veze s čudnim oblikom njegovog magnetskog polja.

Sljedeći korak je uključiti ovaj proces u modele tih svjetova i vidjeti može li objasniti neke od njihovih brojnih misterija, kaže Glenzer. Drugi je skupljanje nanodijamanata nakon što se formiraju. Slični materijali već se koriste u industrijskim abrazivnim procesima i mogli bi biti korisni u mnogim znanstvenim primjenama, ali općenito se proizvode detonirajućim eksplozivima. “U drugim eksperimentima, gdje je potreban pritisak bio puno veći, uvjeti su bili toliko ekstremni i dinamični da su se dijamanti na kraju raspali”, kaže Glenzer. “Sada kada smo pronašli način da napravimo dijamante pri nižem tlaku, možda ćemo imati priliku stvarno prikupiti te dijamante”.