Kako su klimatske promjene postale goruća tema diljem svijeta, razne kompanije žele pokazati da i one razmišljaju o njima. Sigurno ste svuda oko sebe primijetili oznake “eko”, “organsko” i “održivo”.  Sjajno je znati da tvrtke pokušavaju biti ekološki prihvatljivije, ali nažalost ponekad te oznake i slogani nisu uvijek istiniti i mogu se koristiti za sakrivanje većeg problema s načinom na koji se neka poduzeća vode. Iako ove oznake mogu biti istinite u nekim slučajevima, ponekad namjerno ne pričaju cijelu priču kako bi pokušale prevariti kupce da pomisle da donose ekološki prihvatljive odluke.

“Greenwashing se događa kada se organizacija ili proizvod prikazuju „zelenijim“ nego što uistinu jesu. Ekološka osviještenost, odnosno smanjenje negativnog utjecaja na okoliš, svakako je trend kojeg treba poticati, a to je područje uostalom i sve bolje regulirano. Međutim, događa se i da kompanije u želji da prikažu svoj proizvode kao ekološke ili zdravije prelaze iz područja realnog u zonu „lijepih želja“. Pritom konzumenti takvih proizvoda budu uvjereni da postoji određen pozitivan utjecaj na okoliš ili zdravlje potrošača, a zapravo su obmanuti. Jedan od primjera su neutemeljene izjave i informacije o svojstvu proizvoda, a kojima se kupcima sugerira da je proizvod zdraviji, prirodniji ili održiviji od konkurencije“, objasnio nam je Vladimir Preselj, izvršni direktor Millenium promocije.

Kako bi se stalo na kraj kaosu koji vlada na tržištu, EU namjerava predložiti mjere za rješavanje problema “greenwashinga”. Može zahtijevati od zemalja članica da osiguraju da ekološke tvrdnje tvrtki o njihovim proizvodima budu potkrijepljene znanstvenim dokazima. Naime, tvrtke koje žele istaknuti pozitivne klimatske aspekte svoje ponude također će morati istaknuti štetne učinke.

“Svašta se reklamira i prodaje pod “zeleno” jer nema nikakvih propisa koji to reguliraju. Sada možete prodavati namještaj i na pakiranju bez ikakve provjere tvrditi da u njegovoj proizvodnji nije stradalo niti jedno stablo u Amazoni. Ili možete sami svojoj tvrtki dodijeliti priznanje da je klimatski neutralna i to staviti na ambalažu ili web stranicu. Kada nema pravila cvate lov u mutnom i sadašnja situacija je idealna za varanje potrošača”, rekla je naša europarlamentarka Biljana Borzan koja u sklopu EU zakona planira zabraniti neutemeljene i nedokazive ekološke reklamne tvrdnje.

Europska unija je identificirala uobičajene riječi i fraze koje tvrtke koriste kako bi predstavile svoje proizvode kao ekološki prihvatljive – čak i kada to nisu. Ovo su četiri zamke “greenwashinga” na koje treba pripaziti, prema nacrtima prijedloga koji su procurili u javnost, i što bi tvrtke koje ih koriste mogle skrivati.

“Klimatski neutralno”, “ugljično neutralno”, “100% CO2 kompenzirano”

Sve ove fraze zvuče obećavajuće, ali riječi poput ovih mogu ukazivati na to da tvrtka ne smanjuje emisije poboljšanjem vlastite prakse, već oslanjanjem na kompenzacije. Kompenzacije ugljika omogućuju pojedincima ili tvrtkama da nastave stvarati štetne emisije, sve dok plaćaju za uklanjanje ekvivalentne količine ugljika negdje drugdje – podupirući projekt sadnje drveća u Amazoni, na primjer. Za sada kompenzacijama nedostaje transparentnost i odgovornost, a stvarni pozitivan učinak ovih plaćanja može biti teško izmjeriti i lako lažno prikazati. Zbog toga tvrtke često koriste tvrdnje kao propusnicu za nastavak štetnih ekoloških praksi. Kako kaže EU, “ovi čimbenici rezultiraju kompenzacijskim kreditima niske ekološke cjelovitosti i vjerodostojnosti koji dovode potrošače u zabludu kada se zahtjevi temelje na takvim kompenzacijama.”

“Najzelenije što možete kupiti!”

Nije neuobičajeno da ambalaža na nekom proizvodu obećava da je navedeni proizvod sada bolji za okoliš nego što je bio, ili bolji od konkurentske opcije. Problem s tvrdnjama poput ovih je taj što često nije jasno što se točno uspoređuje, osobito kada postoji niz različitih načina za mjerenje utjecaja proizvoda na okoliš. Ponuda superlativa umjesto specifičnosti omogućuje tvrtkama da izostave ključne informacije, poput utjecaja opskrbnog lanca proizvoda ili neizravnih učinaka emisija iz aktivnosti tvrtke. “U slučaju da dva trgovca podnesu tvrdnju o klimatskim promjenama pri čemu je jedan razmatrao samo izravne utjecaje, dok je drugi razmatrao njihove izravne i neizravne utjecaje, rezultati nisu usporedivi”, napominje EU.

Također, postoji rizik da tvrtke prisvajaju zasluge za poboljšanja koja su samo marginalna ili su postignuta tijekom dugog vremenskog razdoblja. Mnogi su proizvodi manje štetni za okoliš i energetski su učinkovitiji nego što su bili prije 20 ili 30 godina, na primjer, jednostavno zato što su pooštreni propisi o stvarima kao što su kemikalije i pakiranje. Tvrtke ne bi trebale zahtijevati ekološka poboljšanja u odnosu na nešto što više nije dostupno za kupnju, upozorava EU, osim ako je poboljšanje “značajno i postignuto u posljednjih pet godina”.

“Smanjenje od 50% do 2030.”

Ako su klimatska obećanja ikakav pokazatelj, 2030. će zasigurno biti čarobna godina. Deseci kompanija i zemalja obećali su da će značajno smanjiti emisije do kraja ovog desetljeća bez navođenja otkada su počeli raditi na tom smanjenju. Kako primjećuje EU, takve tvrdnje “mogu izgledati spekulativno bez referentne godine”. Uostalom, pad od 50% od 2018. razlikuje se od pada od 50% od 1995.

Kako bi se to riješilo, novo zakonodavstvo EU-a moglo bi zahtijevati od tvrtki koje iznose takve tvrdnje da navedu o kojem razdoblju govore, kao i očekivane prekretnice kako bi korisnici mogli utvrditi jesu li doista na dobrom putu.

“Biorazgradiva”, “kompostabilna”, “bio-bazirana” plastika

Neke od najpogrešnijih tvrdnji tvrtki one su osmišljene kako bi potrošače naveli na pomisao da određena vrsta plastike ne pridonosi velikom svjetskom problemu plastike. Konkretno, “biorazgradivo” i “kompostabilno” su zbunjujuće tvrdnje koje se često koriste naizmjenično i netočno, utvrdio je EU.

Jednostavno rečeno, “biorazgradiva” plastika dizajnirana je da se na kraju životnog vijeka razgradi na kisik, vodu, biomasu i mineralne soli. Plastika koja se može kompostirati je podskup biorazgradive plastike koja se razgrađuje pod određenim uvjetima, kao što su posebna industrijska postrojenja za kompostiranje. Ali na odlagalištima, gdje nema puno kisika, niti jedna vrsta plastike se ne razgrađuje osobito dobro.

Tu je i “bioplastika”, plastika napravljena od drva, žitarica, ulja ili drugih organskih materijala. Nije sva biorazgradiva plastika na biološkoj osnovi i nije sva plastika na biološkoj bazi sama po sebi biorazgradiva. Iako postoje prednosti nekorištenja naftnog ulja u plastici – naftna industrija proizvodi emisije čak i prije nego što se njezini proizvodi spaljuju kao gorivo – korištenjem organskih materijala umjesto toga može trošiti zemlju i resurse koji bi se inače mogli koristiti za hranu.

EU traži više specifičnosti. Samo materijali za koje je potvrđeno da se mogu industrijski kompostirati trebaju biti označeni kao “kompostabilni”, kaže se, a tvrtke bi trebale jasno naglasiti da to znači industrijsko kompostiranje. Slične preporuke dane su za biorazgradivu plastiku u zasebnom izvješću EU-a objavljenom prošle godine: Oznake bi trebale navesti okoliš u kojem se plastika razgrađuje i koliko dugo to treba trajati. Za bioplastiku, EU kaže da se tvrdnje “trebaju odnositi samo na točan i mjerljiv udio plastike na biološkoj osnovi u proizvodu”.