Posljednjih godina sve više ljudi okreće se uzgoju hrane, ali ne bilo kakvom, već onom koji nije štetan niti za njih niti za okoliš. Organsko vrtlarstvo omogućava upravo to, a ako ste u potrazi za novim znanjima, iskustvima i inspiracijama koje će vam pomoći i ove vrtlarske sezone ili samo tražite sadržaj koji će vas opustiti i zabaviti, preporučamo vam da pogledate jubilarnu 10. sezonu serije “Vrtlarica”. Kroz novih 12 nastavaka vas vodi Kornelija Benyovsky Šoštarić, a seriju možete pratiti svake subote u jutarnjem terminu na HRT2.  Tim povodom razgovarali smo s Kornelijom…

Nedavno se počela emitirati 10. sezona Vrtlarice. Jeste li ikada mislili da će “Vrtlarica” probuditi toliki interes za uzgojem hrane među mlađim generacijama?

Nisam o tome razmišljala. Radila sam sa željom da napravim dobar televizijski proizvod, emisiju koju će ljudi rado gledati i koja će ih inspirirati da se započnu baviti vrtlarstvom. Ipak, već na početku nastojala sam uvijek dati više od savjeta i sagledati naše aktivnosti u kontekstu prirode koja nas okružuje. Upravo zato promoviram organsko vrtlarstvo, jer ono ne ostavlja ekološki otisak i omogućuje svojevrsnu samodostatnost, a to su ideje s kojima se mladi ljudi mogu poistovjetiti. Usto, živimo u vremenu kada primarna znanja kao što je uzgoj biljaka treba shvatiti ozbiljnije nego ranije, pa čak i ako živimo u gradu. Osim toga, upravo je ozelenjavanje života koncept koji je blizak mladim ljudima i koji omogućuje bezbroj kreativnih rješenja.

Što sve možemo očekivati u novoj jubilarnoj desetoj sezoni Vrtlarice? Možete li izdvojiti jednu temu koju vam je posebno drago što ste obradili?

Posebno mi je drago što sam se pozabavila raznim mitovima i zabludama vezanim uz vrtlarstvo, a posebno uz organski uzgoj. Jedna od najčešćih zabluda odnosi se na izgled organski uzgojenog voća i povrća. Mnogi su uvjereni da mogu prepoznati takve plodove jer su mali, puni točkica i deformirani. Međutim to je apsolutno netočno, jer ako znate uzgojiti biljke bez pesticida i umjetnih gnojiva, uz upotrebu zaštitnih sredstava koja nisu štetna za okoliš i ljudsko zdravlje tada će i plodovi biti vrhunske kvalitete. Mnoge zablude vezane su i uz veličinu plodova, pa će tako mnogi ljudi koji vide primjerice papriku veću od prosjeka odmah pomisliti na genetsku modifikaciju, što naravno nema nikakve veze sa stvarnošću. Postoje koktel papričice koje su sitne, kao i one koje su vrlo krupne. Veličina ponajviše ovisi o sorti. Nadam se da će nakon te epizode neki pojmovi ipak biti malo jasniji.

S obzirom na to da živimo u vremenu klimatskih promjena, jeste li primijetili da vam je teže uzgajati pojedine vrste povrća ili voća? Ako da, koje i kako ste tome doskočili?

Ekstremne vremenske situacije jednako nepovoljno utječu na sve vrste voća i povrća, a posebno visoke ljetne temperature i suša. To su stresne situacije za biljke, ali i za vrtlare koji se u takvim slučajevima često osjećaju nemoćno. Ja već godinama upozoravam na taj problem, no istodobno nudim i rješenje. Obaveznim malčiranjem, ali i postavljanjem materijala za zasjenu iznad uzgojnih površina, hladimo tlo i biljke pa one lakše podnose visoke temperature. Druga vrsta problema nastaje zbog preblagih zima, zbog čega ćemo sve češće svjedočiti ekstremnim najezdama štetnika. To znači da će organski uzgoj u budućnosti zahtijevat još više znanja, edukacije i eksperimenata. A upravo se time bavi i emisija Vrtlarica.

Očekuje se da će voda postati luksuz, no ona je sastavni dio uzgoja hrane. Imate li neki savjet kako se pripremiti za takva sušna razdoblja u vrtu?

Kao što sam već spomenula, tehnike malčiranja i zasjene pomažu ohladiti tlo, a posljedično i spriječiti isparavanje vode i pucanje tla. Upotreba zeolita u pripremi tla također je jedna od tehnika koju predlažem, jer takva tla zadržavaju više vode. Usto moramo se preorijentirati na neke nove sorte koje su otpornije na sušu.

Zašto staro sjeme nije “jedino dobro” sjeme i imate li neki savjet gdje možemo pronaći nove, dobre sorte sjemena za uzgoj?

Vrijednost “starog sjemena” nažalost je precijenjena i također pripada jednom od brojnih vrtlarskih mitova. Usto mnogi koji misle da imaju takvo sjeme, zapravo su ga vjerojatno dobili od neke starije osobe koja ga je kupila u nekoj poljoapoteci prije 40 ili 50 godina i od tada ga obnavlja i čuva. No i u vrijeme bivše Jugoslavije, postojali su “oplemenjivači bilja” koji su stvarali nove sorte, tako da je teško provjeriti koja je prava vrijednost i porijeklo svega onoga što se podmeće pod pojmom “starog sjemena”. Osim toga, ako ne provodite vrlo strogu kontrolu i ne pazite da ne dođe do križanja, teško ćete sačuvati čistoću određene sorte u nekim kućnim uvjetima. Zbog toga mislim da bi se tim pitanjem trebale baviti stručne osobe iz područja sjemenarstva, a ne amateri. Sasvim sigurno, prave stare sorte treba sačuvati jer mogu poslužiti kao vrijedan genetski materijal za neke buduće selekcije i križanja, što je također posao za stručnjake. Uostalom i suvremene sorte nastale su dobrim dijelom iz starih, no za današnje klimatske uvjete treba svakako biti otvoren po tom pitanju. To znači da trebamo uključiti sve što možemo, i stare sorte, ako mogu opstati u novim uvjetima, ali i one nove, otporne sorte, pogotovo ako su iz bio uzgoja.

Hoćete li i ove godine pokušati uzgojiti neku novu i egzotičnu biljku? Ako da, možete li nam otkriti koju?

Uvijek uzgajam nešto novo, no neka to ostane iznenađenje za gledatelje sljedeće sezone Vrtlarice.

Biološka raznolikost nestaje alarmantnom brzinom, kako bismo mogli u urbanim sredinama pridonijeti zaštiti i povećanju bioraznolikosti?

Mislim da bi gradovi trebali imati puno više parkova, a ti parkovi i zelene površine trebali bi biti koncipirani drugačije nego danas. Gradsko zelenilo treba hladiti gradove i omogućavati suživot s gradskim pticama, leptirima, čak i pčelama. Veća raznolikost vrsta biljaka posljedično vodi i do veće bioraznolikosti. No treba raditi i na edukaciji. Danas premalo cijenimo životinje i tretiramo ih kao stvari ili hranu, a to svakako treba mijenjati. Kako govoriti o leptirima u gradu ako su čak i kućni ljubimci za neke ljude samo “beštije”.

Smatrate li da su ljudi zadnjih godina počeli više cijeniti uzgoj vlastite hrane i da je vrtlarenje mnogima postao hobi?

Jednim dijelom tome je pogodovala i pojava pandemije i određeni strah od nestašice hrane, a danas i visoke cijene. Hrana će biti sve skuplja, i to će mnoge ljude potaknuti da barem dio svoje prehrane osiguraju s vlastitih okućnica, vrtova, ili čak balkona i terasa. Mislim da svaku moguću površinu treba iskoristiti za uzgoj zdrave hrane. Osim toga mislim da i snažan motiv može biti kvaliteta voća i povrća, jer je ono koje kupujemo u trgovačkim centrima i na tržnicama opterećeno ostacima pesticida, koji se u uzgoju često koriste bez kontrole i poštivanja karence. No kada uzgajate sami, točno znate što jedete.

Što biste predložili ljudima koji bi se voljeli početi baviti vrtlarstvom?

Predlažem da krenu postupno, od nekoliko povišenih gredica i biljaka koje ih vesele i koje će rado pojesti. Ne treba se zanijeti i pokupovati bezbroj paketića sa sjemenom i onda odustati kada shvatite da stotine biljaka zahtijevaju i puno vremena. Također moj je prijedlog početnicima da potraže neki priručnik ili knjigu i upoznaju se sa svijetom vrtlarstva prije nego što krenu. Uostalom i moja knjiga “Zeleni kvadrat – zdravlje iz organskog vrta” odličan je uvod upravo za ljude koji nemaju nikakvog iskustva, a žele uzgajati na organski način.

Za kraj, trudite li se vi živjeti što održivije? Imate li neke “zelene” navike?

Imam puno zelenih navika, počevši od onih elementarnih kao što je razdvajanje otpada. U tom sam pogledu i pomalo fanatična i uvijek me ljuti kada vidim da ljudi bacaju npr. plastiku u kante za bio otpad. No tu su i neke druge navike. Kompostiranje prije svega. Sve što se može kompostirati završava u kompostištu u mom vrtu i vraća se ponovno biljkama. Sasvim sigurno, kada jednom zakoračite “zelenim putem” povratka više nema, pa moja razmišljanja o održivom načinu života obuhvaćaju i vegetarijansku prehranu kao i izradu organske kozmetike, za što često koristim upravo biljke iz svog vrta. Ipak, puno toga bih još voljela promijeniti, a želja mi je da jednog dana živim u potpunosti samodostatno, ne samo u pogledu hrane, već i po pitanju energije i prijevoza.