Jedna od temeljnih značajki ljudskog govora je to da riječi uzrokuju određene vizualne mentalne slike. Međutim, do sada je bilo nepoznato izaziva li glasanje životinja mentalne slike u njihovim komunikacijskim sustavima.

Toshitaka Suzuki, 38-godišnji docent u Hakubi Centru za napredna istraživanja Sveučilišta Kyoto, svojim je istraživanjem dokazao kako ptice koriste određene zvukove kako bi razgovarale s ostalim pripadnicima svoje vrste.

Toshitaka je posljednjih 16 godina proveo u obližnjim šumama kako bi proučavao ptice. “Ovo je moj  laboratorij u kojem provodim šest do osam mjeseci svake godine”, rekao je za The Mainichi.

Prvo što je Toshitaka htio saznati je koriste li ptice riječi kako bi opisale određeni pojam. Ustanovio je da japanska sjenica (Parus minor) proizvodi zvuk “jar-jar” kojim želi obavijestiti druge kako se u blizini nalazi zmija.

Prvo je iznad njihovog gnijezda postavio prepariranu zmiju čime je potvrdio da se sjenice glasaju drugačije kad je u njihovoj blizini zmija, nego kad im prijete drugi grabežljivci, poput jastrebova.

Zatim je preko zvučnika pustio snimku njihovog glasanja “jar-jar”, zbog čega su sjenice neprestano pogledavale ispod gnijezda, baš kao da traže zmiju. Međutim, time nije dokazao da zvuk “jar-jar” ima značenje. “Sjenice su možda refleksivno gledale dolje čim su čule taj poznati zvuk”, rekao je Toshitaka.

Zatim je smislio još jedan eksperiment. Uz stablo je objesio štap nalik na zmiju na koji je postavio zvučnik. Iz zvučnika je puštao zvuk “jar-jar”, dok je štap povlačio po stablu, poput zmije koja se penje. Gotovo svaki put kad je zasvirao zvuk “jar-jar”, sjenice su se približile štapu kako bi ga provjerile. Ostali zvukovi nisu izazvali ovakvo ponašanje kod sjenica.

Toshitaka je također htio saznati imaju li ptice “gramatiku” u svom govoru. Njegov fokus bio je na zvukovima ‘pee-tsupi‘ (budi oprezan) i ‘ji-ji-ji-ji’ (okupi se) koje proizvode sjenice kad žele otjerati prirodne neprijatelje. Naime, kad sjenice čuju te zvukove, skupe se u blizini svojih prirodnih neprijatelja i prijete im.

No, ptice se nisu skupile kada je Toshitaka  zamijenio redoslijed zvukova u “ji-ji-ji-ji pee-tsupi“. Drugim riječima, postojala je mogućnost da sjenice prepoznaju značenje zvukova po njihovom redoslijedu ili gramatici.

“Istraživanje životinjskog jezika nije puno napredovalo zbog pretpostavke da su ljudi apsolutno drugačiji od drugih životinja. Nadam se da će se ova moja metoda koristiti kao referenca za daljnja istraživanja drugih životinja”, rekao je Toshitaka.

Njegov budući cilj je stvoriti znanstvenu granu koju je nazvao “životinjska lingvistika” kako bi se produbilo ljudsko razumijevanje životinjske komunikacije.