Ljudi danas nemaju vremena ni za što. Više viđaju kolege s posla nego obitelj, otkazuju kave s prijateljima, zadubljeni u računala, mobitele, tablice, projekte, papire, posao…Ali postoje oni koji to vrijeme ipak nekako pronađu. Da se vide. Da se druže. I popiju koju. Negdje između sastanaka, dokumenata i svih obaveza.

Odvjetnik, logističar i politolog bijeg od svakodnevnih obaveza pronašli su uz kotao, u svojoj destileriji u Adamovcu koja je u potpunosti održiva. Vodu koju koriste u proizvodnji ne bacaju, već se ona filtrira i koristi dalje u proizvodnji. Osim toga, sve začine koje je moguće uzgojiti pod našom klimom, ova ekipa nabavlja od lokalnih proizvođača, dok limune beru sami.

Sjedimo s njima u maloj Martićevoj. U zraku je ostatak ljeta, sparina kao rezultat posljednjeg izdisaja visokih temperatura. Traži se stol više, a slučajni prolaznici pogledavaju prema nama, dok Jan iz plave vrećice vadi trofej njihove prijateljske posvećenosti. Čisti dokaz da se za stvari koje voliš (i ljude koje voliš) ipak može naći vremena. Točno negdje između onih tablica, projekata, papira, posla…

Trofej zajedničkog rada boca je minimalističkog dizajna u kojoj se nalazi njihov gin. Piće iza kojeg stoji sati i sati kuhanja, isprobavanja, ali prvenstveno – druženja. Otkrili su nam kako su, umjesto odlaska na futsal ili u ribičiju, napravili jedan od najboljih craft ginova u Hrvatskoj i kako pritom, i dalje, vrhunski zezaju jedan drugoga.

Kad se rodila ideja da sami radite svoj gin?

JAN: To je zanimljiva priča jer nitko od nas nije međusobno nekoga nagovorio, nego je svatko sam došao do te ideje. Recimo ja sam tu ideju imao od 2015. godine jer sam posjećivao jedan kafić koji dugo koketira s ginom. Tad sam u razgovoru s tom ekipom shvatio da dosta stranaca i posjetitelja dolazi i želi probati neki lokalni craft gin, a tad nisu imali ništa. No, budžet mi je bio takav da sam samo mogao otići u IKEU po dvije posude, dakle ništa. Dugo je to bilo na čekanju, dok nisam s Markom stajao na viski sajmu ispred gina od Pilot’sa. Rekao sam tad – gle kak’ je ovo fora, popalili su mi ideju. I kaže Marko – ma zezaš, pa ja sam isto mislio, imam već razrađenu tablicu. Onda smo rekli hajdemo.

MARIN: Nakon nekog vremena Jan i ja smo onda sjedili sami na gablecu. I ja sam tad rekao da sam mislio proizvoditi pivo i gin.

JAN: Nisam se uopće razveselio nego sam mislio – ma daj pa je li moguće. Onda sam rekao da dođe s Markom i sa mnom u cijelu priču. Tad su se bolje upoznali i zapravo postali bolji jedan s drugim nego sa mnom. Marko je bio od moje cure kum i ja sam se, iskreno, družio s njim iz pristojnosti.

MARIN: Ja bih nadodao samo to da, prije nego što smo finalno odlučili, sjeli smo i razgovarali o tome da kako vrijeme odmiče ima jako puno posla i drugih obaveza, cura, žena, svega…shvatili smo da ćemo imati sve manje vremena za druženje.

MARKO: Onda je bilo – idemo pokušati, ali bih nadodao da Marin tad nije imao ni tadašnju curu ili ženu, tako da je on već tad znao da neće imati puno vremena. On je to planirao zapravo.

Dakle nema glavnog i odgovornog?

JAN: Ne, ovo je baš partnerska i frendovska priča. Nema stroge podjele. Marko se voli predstavljati kao master destiler jer je to uvijek htio biti…

MARKO: Ali ja, realno, imam papir za to, a ti nemaš.

JAN: U svakom segmentu je bilo nadovezivanje i pomaganje, baš frendovski.

MARIN: Mi se volimo zezati i podbadati jedan drugog, ali kad je u pitanju rješavanje nekog problema ili konkretno zadatci, onda svi zajedno sudjelujemo.

JAN: Samo je bitno da su oni priznali da sam ja bio u pravu kad je bio jedan matematički problem, a obojica su kao u tablicama.

Ako se vratimo na sam početak. Kad ste donijeli finalnu odluku da idete s tom idejom, kako su izgledali prvi koraci?

MARIN: To je bila čista bauštela, sve smo naučili – od postavljanja pločica, knaufa, fugiranja… Mjesto gdje smo napravili destileriju je zapravo bivši svinjac. Čak je i bila neka slika svinje tamo koja drži kriglu pive i to smo odlučili sačuvati pa ćemo samo staviti gin.

MARKO: Sav posao na destileriji smo praktički sami napravili. To je bilo vrijeme korone gdje nije bilo jednostavno naći radnike, a i bilo je skupo. Onda smo odlučili sami probati.

JAN: Financijski je bilo isplativije tako, da.

Prije toga nitko od vas nije radio takve fizičke poslove?

MARIN: Pa gledaj ovako (pokazujući redom), ovo ti je odvjetnik, ovo je logističar, a ovo je politolog.

JAN: Marko je dobar s ‘uradi sam’ projektima, ali ja nisam znao apsolutno ništa. Na početku bi nam pokazali pa smo pokušavali.

MARKO: Ja ću samo reći da Jan odlično fugira, ali stenje dok to radi pa smo morali slušalice nositi.

Dakle od hobija cijeli proces zapravo sada ide prema ozbiljnom poslu?

JAN: Ja bih to rekao ovako – bila je to ideja da bude hobi u kojemu ćemo mi uživati i kroz koji ćemo se moći družiti, ali da ga probamo dovesti do razine da bude održiv. Tu se javlja taj poslovni dio.

MARIN: Bilo bi idealno da se mi svi možemo tu zaposliti i da nam to bude primarni posao, ali to se većinom zezamo s tim.

MARKO: Ali ispričaj ljudima što nam je zapravo plan.

JAN: Pa zapravo smo od tog svega htjeli zaraditi da možemo ići zajedno na putovanje, svake godine. Sad još nismo išli, ali dogodine sigurno hoćemo.

Vama je gin zapravo, kažete, bio hobi i način da se družite. Ali zanima me, koliko je to sve koštalo i koliko su to zapravo ozbiljna ulaganja?

JAN: Nismo znali da će nam odnijeti baš toliko novaca, ni vremena…

MARIN: …a ni znoja, krvi…

MARKO: Ne, dosta je ovo ozbiljna stvar sad. Nije više zezancija. Da smo znali da će baš biti ovoliko, možda bi razmislili.

JAN: Možda bi našli neki drugi hobi, možda ribičiju.

Puno vremena, znoja, novaca…Ali zašto niste odustali? Što vas je motiviralo da nastavite?

MARIN: Ono što je zapravo najbolje u ovoj priči je što ti imaš u ruci ono na čemu si radio. Mi smo cijeli život u ugovorima, papirima, projektima, ali sad vidimo nešto što smo konkretno sa svojim rukama napravili.

JAN: Upravo to. Uz samu činjenicu da super funkcioniramo i družimo se, zajedničkim snagama smo napravili nešto što možeš držati u ruci i to je fakat fora, doći do proizvoda koji je tvoj.

MARKO: Mi na tu bocu gledamo kao na umjetničko djelo. Od samog dizajna pa sve do same priče.

Kako uopće uskladite svoj ‘pravi posao’, privatni život i cijeli projekt s ginom?

JAN: Radim kao odvjetnik i pronaći vrijeme je zapravo bio najveći izazov u svemu ovome. Ponekad tjednima ne možeš pomisliti na ništa drugo osim na taj primarni posao od kojeg živiš. Baš u trenutku kad smo nas trojica pokretali cijelu priču s ginom, ja sam u odvjetničkoj profesiji isto krenuo u poduzetničke vode. To je bilo još intenzivnije i stresnije i u tim razdobljima nisam bio toliko aktivan, ali čim uhvatiš vremena – ideš i ti. Važna je bila ta tolerancija da jedan drugoga povučemo.

MARIN: Nismo nikad gledali tko je šta i koliko radio. Bitan je cilj na kraju svega. Kod mene je bilo hvatanje krivina na poslu, na pauzi bih rješavao neke stvari, a nakon smjene na motor i gas za Adamovec gdje nam je destilerija.

MARKO: Bilo je tad dosta produženih vikenda i mi smo to spojili i išli raditi. U početku smo se mi kao podijelili – ja bih bio za proizvodnju, Marin za logistiku i nabavu, a Jan za marketing i prodaju. Ali to je propalo, jer sad sve usuglašavamo i dogovaramo.

Imate li pomoć u svemu tome?

MARIN: Za kreativni proces imamo četvrtog čovjeka. To je brat od Janove cure koji nam pomaže u svemu tome.

JAN: Matija je naš pridruženi član ekipe. On nam je posebno pomogao oko imena i dizajna same etikete. Sudjeluje primarno u kreiranju koncepta boce, vizuala i slično. Ali to je zapravo krenulo od samog imena boce. Tko će ispričati?

MARKO: Ajde, ja ću. Bili smo na Visu, pili rakijicu i odlučili nazvati gin ‘Asti’ jer je Jan uporno htio biti kao domaći tamo pa je po Visu govorio ‘Asti Gospe, Asti srca i slično’. Kad smo tu ideju rekli Matiji on nas je popljuvao jer kao – ako budemo prodavali strancima oni će Asti čitati kao Ice Tea pa je to otpalo. I tako smo zapravo došli na ideju Horizon jer je na Visu baš tad bio prekrasan zalazak sunca.

MARIN: E, znao sam da neće ispričati najbolji dio. Daj, Jan, ti ispričaj.

JAN: Da, fali glavni dio jer je Marko malo ostario. Matija nam je tad, dok smo pili rakijicu i gledali taj zalazak, rekao da moramo nabacivati ideje i zapisati ih pa vidjeti što i kako. I sjećam se da je doslovno rekao ‘Evo, recimo, vidite taj horizont pa si zapišete horizont i tako dalje’. A nas trojica kao – pa top, nek’ bude horizont. On se hvatao za glavu i govorio da je to samo bio primjer i da to ne ide tako.

MARIN: Ali nama je to bilo top i ostalo je Horizon. Probao nas je još pet puta odgovoriti, ali smo mi već odlučili. Tako smo i došli na ideju da u cijelu priču uključimo i mlade umjetnike.

To sam vas htjela iduće pitati. Kako ste se odlučili za pomalo apstraktan dizajn?

MARIN: Matija nam je to isto sugerirao. Da vizual ne bude statičan, nego da dizajn boce prati svaku godinu i da tako podržimo mlade umjetnike. Kroz poznanstva i kontakte imamo priliku doći do njih pa smo to tako odlučili.

JAN: Kad smo odredili koncept i ime, prvo smo mislili sami napraviti neki vizual, ali naša ideja je bila staviti doslovno sliku horizonta, što mi se sad čini užas, bilo je prerealno staviti sliku zalaska s National Geographica.

MARKO: Da, od realizma smo došli do potpune apstrakcije. Ideja je bila da umjetniku damo prazno platno i da on sam napravi što misli da je dobro. To nam je sad neki plan, da više uključimo umjetnike u cijeli proces.

A u cijelom tom procesu recept za vaš uspjeh je ta dobra zezancija i frendovski pristup, rekla bih. Ali što je recept za dobar gin?

MARKO: To je zapravo jako puno pokušaja i pogrešaka. Gin se radi od borovice koja dosta uspješno raste i u Hrvatskoj. Naša je, primjerice, ručno brana na Kapeli. Ona se macerira i onda dodaješ druge neke sastojke u kotao prije samog kuhanja, primjerice korijander, limun, posebnu vrstu cimeta i neke druge sastojke, a omjere slažemo po nekim našim preferencijama.

MARIN: Nije čak ni preferencijama, to je više sistem idemo pokušati pa ćemo vidjeti.

JAN: Metoda pokušaja i pogreške nam je bila najbolje da dođemo do nečeg što je pod a) nama fino miriši i pod b) da nam je pitko.

MARIN: I pod c) da sutra ne boli glava!

A je li u cijelom tom procesu ipak malo boljela glava? Jeste li poželjeli odustati i da vam je nekad bilo dosta svega?

sva trojica u isti glas (doslovno): Ne.

JAN: Ne samo to da smo uvijek jedan drugoga nekako gurali, nego kad ti uđeš u cijeli taj proces, nije baš lako ni samo odustati jer to su s vremenom postala ozbiljna ulaganja. No, ta emocija da se družimo i povežemo je bila inicijalna. Tad ti više nije ni bitno je li gin još uvijek in ili nije.

MARIN: Ključ je da ne razmišljaš puno, ja bih to tako rekao. Imali smo super podršku od ekipe u cijelom tom svijetu. Umjesto da nas dožive kao konkurenciju, nama su pomagali bez da smo ikoga išta pitali.

MARKO: Bude teško uskladiti ‘pravi posao’ i gin i često ti ode fokus, ali te sve to veseli.

Na što ste najponosniji?

MARKO: Cijeli ovaj put…

MARIN: … i što traje i dalje. U cijeloj priči je super što je nas troje pa možemo sve iskomunicirati i sve je puno lakše. Ponekad bih ja burnije reagirao, ali te smire i pokažu ti neku drugu perspektivu…

JAN: A dobro ne pričamo sad o tvojim ljubavnim problemima, nego o ginu…
Meni je najbolje što imamo nešto svoje, što smo zajedno napravili nešto. Ipak, teško je sad tu podvući crtu i reći e sad smo mi uspjeli. Bitno da traje.

Koji su planovi za dalje?

MARKO: Ne želimo se ograničavati samo na Gin, imamo još nekih ideja koje planiramo izrealizirati.

JAN: Mislim da je bitno ne promišljati previše. Imamo neke ideje, ali ja sam tip koji ne overthinka previše.

MARIN: Realizirat ćemo to putovanje koje želimo. Ove godine ne idemo, ali iduće ćemo sigurno. Next time this year we’ll be in Cuba.