Novinarka Ivana Paradžiković se prije par dana našla u Beogradu, gradu u susjednoj Srbiji nadaleko poznatom po bogatoj ponudi restorana. U toj ponudi najčešće ćete pronaći širok izbor mesa s roštilja. Jedan takav restoran posjetila je Ivana, ali ne zbog mesnih delicija. “Kažu, najbolja mesina u Beogradu. Samo, ja ne jedem meso. I što ćemo sad?”, napisala je Ivana uz fotografiju iz restorana. Naime, na njezinom tanjuru našle su se pečene paprike, a mnogi su upravo kroz ovu objavu saznali da Ivana nije strastveni mesojed kao većina Hrvata. Nama je također ovo bio prvi glas pa smo odlučili Ivanu pitati o njezinim prehrambenim navikama. Otkrila nam je kako je izgledala njezina prehrana tijekom odrastanja, kada je shvatila da ne želi jesti meso, ali i kako se danas deklarira…

Mnoge ste iznenadili objavom na Instagramu da ne konzumirate meso.  Zašto ste se odlučili za takav tip prehrane?

Promjena nije došla preko noći već postepeno. Dugogodišnje zanemarivanje zdravlja jednog je dana došlo na naplatu. Užurbani tempo života, prehrana koja se temeljila na brzoj hrani, neredoviti obroci, nekad pet puta na dan, nekad jedva jednom pa čak ni jednom…tako je izgledala svakodnevica posljednjih 15 godina. Nažalost, tek kada je čovjek prisiljen, kada više nema izbora, primoran je promijeniti navike.

Kako je prije izgledala vaša prehrana? Koliko vam je bilo teško izbaciti meso iz svakodnevnih jela?

Dolazim iz malenog vojvođanskog sela. Nama su variva bila tek dodatak uz meso. Meso svaki dan, tri puta na dan. Doručak, ručak i večera. Kada sam u četrdesetima shvatila da želim promjenu, nije bila nimalo laka. Tako duboko ukorijenjene navike jako je teško mijenjati. Tijelo je počelo pokazivati znakove otpora prema mesu, teško mi je padalo, ako bi slučajno navečer pojela mesni obrok, ne bi mogla spavati. Jasno je pokazivalo da ne želi, da mu ne paše. Iako crveno meso ne jedem već dosta dugo, konzumacija se svela na piletinu i puretinu… u posljednje vrijeme počela mi je neugodno mirisati, zapravo čak smrdjeti. Ono što mislim da je presudilo tim reakcijama koje je tijelo počelo manifestirati je promjena koja se dogodila u svijesti.

Mnogi se odreknu mesa zbog empatije prema životinjama. Je li se i kod vas probudila ta empatija?

Što više znaš, što se više informiraš, više gledaš, čitaš… ne možeš više zatvarati oči, praviti se da te se ne tiče. Ono si što jedeš. Doista to vjerujem. A današnji svijet jede više mesa nego ikad prije. Prema podacima UN-ove organizacije za hranu i poljoprivredu, 1960-ih godina, jeli smo u prosjeku 20-ak kilograma godišnje. Danas više od 75 kg. Što je društvo bogatije, jede se više mesa. Ali i što je društvo bogatije, to je i bolesnije. Kako ne možemo zbrojiti dva i dva?!
Nedavno sam vozeći po autocesti zapazila prizor kamiona koji prevozi stoku. Umrljani fekalijama, natiskani, vozeći se tisućama kilometara da bi bili usmrćeni… scena koja mi je probudila staru traumu, čisti PTSP. Kako sam rekla, odrasla sam na selu, životinje su bile moji prijatelji. U tor s bikovima bi uskakala igrajući se toreadora, na svinjama jahala rodeo glumatajući kauboja. I onda bi jednog dana, došao trenutak kolinja, “svinjokolje” kako smo mi govorili. Roditelji bi me zatvorili u kuhinju jer sam stravično plakala zbog toga što slijedi… ali kuhinja je imala jedan prozor koji je gledao na tu dvorišnu stranu. Tradicija je meni izazivala traumu… Svejedno sam godinama jela, prvo ono što mi je mama stavljala na stol, kasnije u skladu s navikama, a na navike utječe niska razina svijesti. Naime, kada vidiš kulen ili čvarke nemaš, pogotovo kao dijete, osjećaj da je to bilo živo stvorenje. Kampanja koju sam davno vidjela, brutalno kontroverzna, mislim da bi svakoga natjerala da se zapita: bi li jeo biftek da sam moraš zaklati životinju? Zapakirano u šareni celofan, na policama supermarketa, odvrati od spoznaje da je burger zapravo mrtva životinja.

Je li s promjenom prehrane došlo i do promjene vaše svijesti po pitanju brige o okolišu?

S godinama sam postala svjesnija, toliko da mi je jedenje mesa postalo nemoralno. Imala sam osjećaj krivnje, grižnje savjesti kako radim nešto što nije dobro. Taj je osjećaj posebno bio intenzivan u vrijeme korone. Sate bi provodila u parku, ležeći na zemlji, gledajući sina i psa kako se igraju, ptice kako mi kruže iznad glave. U smrtnom strahu za budućnost. Imamo li je uopće, nitko nije znao tada odgovoriti na to pitanje? Sjećate se tog vremena? Svi smo bili prestravljeni. Puste ulice, svi zatvoreni u svoja četiri zida, u panici od virusa koji se dogodio, jedni od drugih. Svi su donosili odluke, obećanja – bit ćemo bolji prema planetu, prema zemlji, ne možemo iskorištavati, uništavati ekosustav u kojem živimo vjerujući kako smo mi sigurni, kako se nama ništa neće dogoditi! Sa završetkom lockdowna nažalost svi su nastavili po starom, a staro nije dobro, nije održivo. Neće potrajati ako se ne promijenimo. Svatko od nas. Osobno. Sam sa sobom. Licemjerno bi bilo očekivati promjene, a ne živjeti ih osobnim primjerom.

Predstavljate li se kao veganka ili vegetarijanka? Deklarirate li se uopće?

Mesna industrija odgovorna je za velik postotak emisije stakleničkih plinova, oko 15 posto, što je više od emisije ukupnog svjetskog prometa. I zato je izbacivanje mesa iz prehrane moj izbor, moj doprinos. Ne deklariram se nikako, ne znam uopće jesam li vegetarijanac, koliko je vremena potrebno da bi dobila status, titulu… to me ionako nikada nije zanimalo, svrstati se u neku ladicu. Svijet je nikad više polariziran. I svi su jedni protiv drugih… ali ovo je tema koja se tiče svih nas. To je naš dom. Zajednički. Da bismo postigli cilj EU-a o nultoj emisiji do 2050. potrošnju mesa moramo smanjiti na 24 kilograma. Prosjek je sada 75,8%. Ja sam donijela svoju odluku. Ne želim da životinje stradavaju zbog zadovoljavanja mojeg apetita. Ne želim strahovati i kalkulirati koliko još godina na planeti imamo. Razmišljati hoće li moj sin uopće moći imati djecu, hoće li biti uvjeta za život. Ne mogu se više praviti da me se to ne tiče. Izbor mi budi nadu. Ako potaknem nekoga na promišljanje, već je to mnogo. Barem da ne kupuju meso u supermarketima, nego od lokalnog mesara, da podupiru hrvatsko selo. Mali koraci su značajni.