Napravio sam nešto totalno nepoznato pa onda mogu stvarno s ponosom proći kroz taj naš nasad, šetajući među stablima neobičnog voća rekao je Ivan Šulog. Kivano, batat, limeta ili indijske banane… Potpuno drugačije, egzotično, i na prvu tako daleko od nas, a zapravo raste po zagorskim brdima Donjoj Bistri, u središtu Hrvatske! To je Ivanu pošlo za rukom prije gotovo deset godina, a danas je najveći uzgajivač egzotičnog voća i povrća na ovim prostorima. Svoju je priču o uspjehu ispričao u četvrtoj epizodi HRT-ove emisije Dulum zemlje.
“Bio sam na fakultetu i čekao sam ispit. Stajao sam s nekim kolegom kojeg nikada ranije nisam ni vidio. On je u rukama držao novine i profesor ga je prvog prozvao, a ja sam ga zamolio da mi posudi novine da ih prelistam dok je on unutra. Tada je, sjećam se, četvrtkom izlazio prilog Vrt. Otvorio sam novine, a kad ono na duplerici ‘Kivano je voće koje se može uzgajati kod nas’, ja sam rekao to je to“, prisjetio se samih početaka.
Kad propadne tona…
U svemu što radi pomaže mu cijela obitelj, a bez njih, kako je rekao, ne bi mogao. Poslovi su točno podijeljeni i svatko zna za što je zadužen.
“Moja djeca danas žive barem dio djetinjstva kakvog sam imala ja, tako da žive s biljkama, u prirodi. U plasteniku su sa mnom, u skladištu su sa mnom, pakiramo skupa“, kazala je ponosno Martina Perešin-Šulog, Ivanova supruga i njegov najveći oslonac i podrška.
Prednost im je to što su se okrenuli svjetskom tržištu. Kako je objasnio Ivan, kada su oni započinjali s ovim poslom, u Hrvatskoj je zainteresiranost za egzotično voće bila nikakva. Nevažno im je tada bilo hoće li kivano roditi u ogromnim količinama, kada ga nemaju komu isporučiti. U početku su, stoga, radili u velikim gubitcima.

“Prve tri godine bacao sam sve, a nitko nije bio sretniji od susjeda. Možeš misliti luđaka, ubereš 40-50 tona, spremiš sve u skladište i u podrum. Nakon dva mjeseca sve bacam van, sve je propalo. Tada nisam znao da se mora skladištiti na toplome. Ništa, na proljeće ja opet sadim, susjedi me pitaju jesam li normalan, sjećam li se što je bilo prošle godine. Ali ne, iduće sam godine opet posadio, nikada nisam odustajao“, rekao je Ivan.

Nisu s ovog svijeta
Oblici voća koje uzgajaju u Donjoj Bistri izgledaju kao da nisu s ovog svijeta. Mirisom i okusom, kako su rekle Ivanove kćeri, podsjećaju na neko poznato voće, ali ipak potpuno drugačije. Sve što proizvode, ova obitelj i sama konzumira. Tako se na njihovom stolu često može naći pečeni batat, krem juha od butternut tikve, a za desert indijske banane!
“Ja danas mogu pokupiti klince i možemo cijeli dan provesti u ribolovu. Putem telefona prodat ću paletu limete i zaraditi nam da imamo za cijeli mjesec“, rekao je Ivan.

No, nije uvijek bilo tako jednostavno. U samim početcima, kada im je voće pred očima propadalo ne znajući tada što mogu učiniti, dio su dijelili po sajmovima kako bi ljude upoznali s neobičnim okusima.
“Naši su ljudi jako skeptični, pogotovo prije 15 godina. Mislili su da je to plastično na sajmovima, pogotovo kivano“, kazala je Martina. Tradicionalnu ponudu, kažu, treba obogatiti s malo egzotike, a sve to proizvesti kod nas.

‘Mi smo bogata zemlja’
Dodatna prednost je činjenica da njihovo egzotično voće ni na koji način nije tretirano pesticidima. “Nove kulture su daleko zdravije jer se ne koristi toliko kemije na njima. Naši kukci ne idu tamo, batat je praktički ekološka proizvodnja jer je to biljka koja nije tretirana ničime“, rekao je Ivan.
Dokaz su da se zajedničkim snagama, uz ljubav prema zemlji i poljoprivredi, u Hrvatskoj mogu proizvesti čak i banane, i to u tolikim količinama da budemo više nego konkurentni na tržištu, ali i da ispunimo svoje potrebe i tako smanjimo uvoz.

“Hrvatska je bogata zemlja. Mi da svi hoćemo raditi jedni za druge, za naše društvo, mogli bismo se prehraniti“, rekla je Martina. Egzotika, kažu, ima svoje zakonitosti, koje kada naučite, živite u onoj bajci o grahu: sadite, a ono raste. Potrebno je raditi na tome, pružiti biljkama ljubav i voljeti zemlju i poljoprivredu, zasukati rukave, ali najvažnije – vjerovati u svoju ideju i svoj san.