Bioraznolikost je ugrožena u cijelom svijetu. Na njezin gubitak utječu konvencionalna poljoprivreda, invazivne vrste, deforestacija, klimatske promjene, morski pritisci, zagađenje pitke vode, ilegalni lov i zagađenje okoliša. Sve češće se govori o alarmantnim podacima koji upućuju na ubrzani gubitak bioraznolikosti, no postoje neke vrste koje su pronašle novi način života i koje su se doista prilagodile zagađenju koje je obilježilo njihovu nekada čistu okolinu.

Tim istraživača s Tehnološkog sveučilišta Chalmers u Göteborgu, u Švedskoj, napravio je iznenađujuće otkriće prošle godine, kada je otkrio da mikrobi koji žive u oceanima i tlu diljem svijeta mogu evoluirati kako bi jeli plastiku – posebno ako žive u ekosustavima s visokom razinom onečišćenja plastikom.

Analizirajući uzorke prikupljenih sa stotinu lokacija diljem svijeta, znanstvenici su pronašli više od 30.000 različitih enzima koji mogu razgraditi 10 vrsta plastike. Dok su neki od ovih enzima već bili identificirani u bakterijama koje žive na deponijima smeća, velika većina je bila nepoznata. Uzorci prikupljeni u oceanima pokazali su da je više enzima koji razgrađuju plastiku na dubljim razinama mora gdje je stupanj zagađenja plastikom općenito viši. Prema studiji, to sugerira “da se mikrobiom Zemlje možda već prilagođava trenutnim globalnim trendovima zagađenja plastikom”.

Međutim, prošlogodišnji nalazi nisu prvi koji pokazuju prilagođavanje vrsta na onečišćenje okoliša. Sredinom 1800-ih, desetljeće prije nego što je objavljena evolucijska teorija Charlesa Darwina, stanovnici industrijskih engleskih gradova poput Londona i Manchestera primijetili su neočekivanu promjenu boje paprenog moljca.

Kukac je bio obilježen svojim mrljastim bijelim tijelom i krilima – uzorkom koji se koristio za kamufliranje noćne životinje tijekom dnevnih sati kada bi se odmarala na deblima drveća i zidovima. No kako su se industrijalizacija i posljedično zagađenje zraka povećavali, dogodila se genetska mutacija koja je proizvela potpuno crnu verziju paprenog moljca i počela se širiti unutar vrste, pa su se moljci lakše skrivali od gladnih ptica u pocrnjelim industrijskim krajolicima.

Genetska prilagodba jako zagađenim staništima može biti evolucijska prednost. Ali razvoj sposobnosti postojanja u zagađenom okolišu često ima svoju cijenu. Iako određene promjene mogu pomoći vrsti da izdrži određenu razinu onečišćenja okoliša, one mogu učiniti vrstu ranjivijom na druge stresore iz okoliša.

To je slučaj s malom, srebrnastom ribom koja uspijeva u otrovnim vodama duž sjevernog Meksičkog zaljeva i atlantske obale Sjeverne Amerike, takozvana killifish. Visoke koncentracije teških metala, opasnih kemikalija koje se oslobađaju iz industrijskog otpada i ostataka od proizvodnje herbicida pretvorile su ove vode smrtonosnim za kralježnjake. Zagađujuće tvari mogu poremetiti razvoj embrija, uzrokovati deformacije i srčane mane ili spriječiti njihovo izlijeganje.

Njihov gen čini ih otpornima na katastrofalne učinke otrovnih kemikalija. Zahvaljujući tome, ova vrsta riba može izdržati koncentraciju kemijskog zagađenja koja je tisućama puta veća od uobičajene smrtonosne doze.

Većina životinjskih i biljnih populacija uopće se neće moći genetski prilagoditi svojoj zagađenoj okolini. Od nekoliko milijuna vrsta samo ih se nekoliko uspjelo prilagoditi novonastalom okruženju. Ono što je omogućilo mikrobima, moljcima i spomenutoj morskoj ribi da se prilagode visokim razinama onečišćenja je brza stopa reprodukcije, kao i nevjerojatno velika populacija – na primjer, killifish je najnaseljenija životinjska vrsta u mnogim urbanim ušćima rijeka.

Vrsta s velikom populacijom mnogo je vjerojatnija da će razviti genetske mutacije koje povećavaju otpornost na stresore iz okoliša. Ali većina vrsta ugroženih toksinima nema dovoljno brojnu populaciju za razvoj odgovarajućih mutacija. Čišćenje zagađenih mjesta i izbjegavanje onečišćenja jedini je način da ih se spasi.