Nekako se nadam da neće biti stresa, da ćemo se svi smijati, da ćemo dobro kuhati, lijepo se provesti, s osmjehom na licu, rekao nam je glasno, pokušavajući nadglasati neku božićnu pjesmu koja je svirala u pozadini. Mimoilazio se s ljudima u prolazu prema atriju Klovićevih dvora. Već je pao mrak, pa su lampice postavljena posvuda uz kućice na Baš Naš Adventu odvlačile pažnju prolaznika. Iako je padala kiša i bilo je hladno, desetke ljudi obilazilo je kućice vrhunskih hrvatskih kuhara. Među njima je i on, Mario Mandarić naš je najpoznatiji šef, ali je i puno više od toga.

Uvršten na Forbesovu listu najutjecajnijih osoba ispod trideset godina, Mario je humanitarac, jednostavan čovjek koji je svoje vrijeme i trud posvetio onima koji su najugroženiji – gladnima i žednima. Protivi se bacanju namirnica, hrani beskućnike, gradi bunare u Africi za žednu djecu. “Sjedio sam taj dan za laptopu i vidio sam jedan članak o tome koliko djece godišnje umre od žeđi. Počeo sam malo istraživati i odlučio sam pokušati. Žena i ja smo tad imali viška novaca, neplanski nekako, i onda smo rekli – ma daj, idemo donirati, idemo u Ugandu, rekao je Mario.

Organizirao je tada nekoliko večera i prikupio još novca. Sve je donirano za bunare.

Trenutak kad je prvi put vidio kako žive ljudi u Africi bez vode, zauvijek mu se urezao u pamćenje. To je, kako je rekao, potpuno apsurdno jer je u Ugandi Viktorijino jezero, drugo najveće jezero na svijetu, a ljudi umiru jer su žedni. Svjedočio je tada i ogromnoj korupciji koja se događa, podmićivanju i uzimanju od siromašnih. Odlučio je onda sa ženom produljiti put kako bi oboje nadzirali sve što se događa. Vještim pregovorima, uspjeli su spustiti cijene od dobavljača.

“Uzeli smo sve u svoje ruke. Zvao sam dobavljače tih bušilica, cijevi, svega živoga, i tako smo uspjeli spustiti cijenu bunara sa 5.000 eura na 1.800, što je apsolutno fantastično. Sad puno više ljudi ima priliku ostati živ“, rekao je dok se skupina ljudi polako pomjerala prema njegovoj kućici na Adventu.  Potpuno iskreno i skromno, rekao nam je da ništa od ovoga ne bi bilo da nije bilo njegove žene. “Sve smo zajedno radili, da nije nje, ne znam što bih”, kaže Mario.

Pobornik je i Zero Waste koncepta. Prezire bacanje hrane. Sve su to, kako je rekao, vrhunske namirnice koje se mogu iskoristiti. U Engleskoj je svojevremeno pokrenuo akciju Food Waste Awareness, zbog koje ga je Forbes naposljetku i uvrstio na listu najutjecajnijih u Europi. “Obilazio sam tada restorane i tražio kuhare da mi daju namirnice koje su trebale završiti u smeću. Onda sam kod prijatelja napravio večeru sa sedam sljedova. Nije imala cijenu, ali je bio propisan minimalan iznos donacije za beskućnike. Sjećam se da mi je jedan kuhar dao deset patki koje su trebale završiti u smeću”, prisjetio se Mario.

Taj projekt i danas funkcionira. “Stotinu ljudi je sad uključeno, za mene se više ni ne zna tamo”, kroz smijeh nam je rekao. Osnovali su javnu kuhinju, za koju svi restorani i pubovi iz kvarta doniraju namirnice koje bi trebale završiti u smeću. Volonteri kuhaju i dijele beskućnicima. Cijela ova stvar, dodao je, veća je od njega samoga. “Nije toliki problem globalno zatopljenje, to je nuspojava našeg načina života i Zemlja se grijala godinama, problem je bacanje hrane. Nema toga, netko je negdje gladan, dok se drugi rasipaju”.

Jedan pogled na članak, zanimanje i želja da se nešto promijeni, pokrenula je lavinu. Jučer su, naime, primili donaciju za pedeseti bunar! “Kad ugledaš vodu kako poteče i kako se ljudi skupe i piju, kaže Mario, najljepši je osjećaj na svijetu. “Kad vidiš čovjeka od pedeset godina kako pada na koljena od sreće, plače i veseli se… ma to je…nemam riječi”.

Potpuno drugačiji od nekih klasičnih kuhara, uspio je u svemu što je poželio, a i dalje ga vesele male, jednostavne stvari. S osmjehom na licu, udaljavao se prema svojoj kućici, kako bi posjetiteljima pokazao što imaju u ponudi na platou Gradec. Jedan od najboljih kuhara na svijetu, Splićanin, kroz ispunjenje svog sna, spasio je stotine.