Gospodarenje otpadom u 80-ima i 90-ima bilo je uglavnom javnozdravstveno pitanje, a svrha zakona bila je smanjiti utjecaj zbrinjavanja otpada na obližnje zajednice. To su bili dani EU direktive o odlagalištima otpada i napora za spaljivanje. U 2000-ima ideja o recikliranju stekla je snagu i 2008. godine EU je odobrila ciljeve za recikliranje od 50% za 2020. godinu, nastavljajući pritom insineraciju. Ipak, 2014. shvatili smo da je ubrzavanje tempa linearne ekonomije jednosmjerna ulica; to je označeno kao kružna ekonomija. Zaustavljena je groznica spaljivanja i fokus je stavljen na recikliranje. Tada je došlo vrijeme direktiva o plastičnim vrećama i plastici za jednokratnu upotrebu, koje su utvrdile da onečišćenje otpadom ipak nije problem gospodarenja otpadom.
Gledajući unatrag, u posljednjih 30 godina Europa je smanjila odlaganje otpada za oko 30% i udvostručila brojke recikliranja i spaljivanja. Istodobno, ponovna upotreba/punjenje desetkovano je i stvaramo 20% više otpada po stanovniku. Drugim riječima, dno hijerarhije otpada postaje sve deblje na štetu gornje strane. To potvrđuje da je, kad je mudar čovjek pokazao na mjesec, sve što smo mogli vidjeti bio otpad koji se nakupljao na prstu. Ali to je bio samo pokazivač, simptom. Dobra vijest je da napokon kolektivno shvaćamo da rješenje leži negdje drugdje.
Moto „Najbolji otpad je onaj koji se ne stvara“ treba pretočiti u gospodarske, pravne i socijalne pokretače potrebne za vođenje tranzicije. Zdrav je razum da će, ako se stvari mogu popraviti, oprati, obnoviti i ponovno upotrijebiti, trajati dulje. Stoga će nastali otpad i utjecaj na okoliš opadati. Međutim, pola stoljeća zakonodavstva i ekonomskih poticaja koji pogoduju raspoloživosti moramo zamijeniti novom paradigmom u upravljanju resursima. To znači ići daleko dalje od pristupa „zatvaranja petlje”, utemeljenog na pretpostavci da je problem s otpadom loša učinkovitost recikliranja. Jednokratnost je zamišljena kao način za povećanje protoka u vrijeme ekonomske recesije: što brže nešto postane otpad, brže možemo prodati drugi proizvod. Više prodaje znači veći gospodarski rast, više radnih mjesta, više plaća koje se mogu potrošiti na kupnju novih stvari … i kotač se okreće sve dok vanjske okolnosti i zdravlje ostaju skriveni.
Otpad se činio kao poštena cijena u zamjenu za ostale beneficije koje je donosilo linearno gospodarstvo. Danas je ovaj model zastario: Europa je uglavnom potrošač predmeta za jednokratnu upotrebu koji se proizvode na drugom kraju svijeta; količina i kvaliteta našeg zaposlenja se smanjuju; stope plodnosti prepolovile su se u posljednjih 40 godina zbog naše izloženosti kemikalijama; i stvaramo više otpada nego ikad. Nova paradigma zahtijeva da iza sebe ostavimo jednokratnu upotrebu – ne samo zato što je to gubljenje resursa i etički zločin, već i zato što iscrpljuje naša gospodarstva i zagađuje naš život. Trebamo društveno-ekonomski sustav koji je dobar i zdrav za ljude, obnavlja prirodni kapital i generira lokalnu gospodarsku aktivnost ukorijenjenu u zajednici.
EU je napokon na dobrom putu kada rješava složenost izazova. Ima smisla samo da je postojeće zakonodavstvo o otpadu povezano s novo predstavljenom Kemijskom strategijom, Inicijativom za održivi proizvod i Europskim zelenim sporazumom u cjelini, jer istinsko kružno gospodarstvo ne bi trebalo biti samo zeleno i obnovljivo, već bi trebalo biti i čisto i društveno odgovorno. Primjerice, kada razvijamo politike o pakiranju, ne bismo trebali razmotriti najbolji način zaštite proizvoda i smanjiti utjecaj na okoliš, već osigurati da je ambalaža sigurnija iz perspektive materijala koji dolazi u kontakt s hranom i podržava lokalna radna mjesta i lokalno gospodarstvo kroz kraći opskrbni lanci zadržavajući vrijednost nakon nekoliko upotreba.
Ljudi su spremni prijeći s jednokratne upotrebe na otporniji i ispunjeniji način života – onaj koji se temelji na dobrobiti, a ne na propusnosti. Sljedeće tri godine donošenja politika EU ključne su za promjenu politika proizvoda, kemikalija i prehrambenih proizvoda te postavljanje temelja zdravijeg i pravednijeg društva.
Izvor: www.euractiv.com
