Jedan od ključnih ciljeva novog akcijskog plana Komisije za kružno gospodarstvo je osigurati da se “sva ambalaža na tržištu EU-a može ponovno koristiti ili reciklirati na ekonomski održiv način do 2030.”. To bi značilo da će se čak i ambalaža namijenjena za recikliranje, kao što su vrećice od čipsa i omoti od slatkiša, morati reciklirati ili zamijeniti zelenijim opcijama.

Stvaranje “fleksibilne ambalaže” velik je izazov za industriju. Kupnja izvornih materijala često je još uvijek najjeftinija opcija za prehrambenu industriju zbog kumuliranih troškova koji su uključeni u prikupljanje, razvrstavanje i recikliranje. Jedan od razloga jest i nedovoljna količina “fleksibilne ambalaže” koja se u većini europskih zemalja ne prikuplja odvojeno, a samim time ni ne reciklira. Francuska i Belgija nedavno su počele prikupljati fleksibilnu ambalažu, na tragu Njemačke, Španjolske i Italije, što je počelo prije 20-30 godina. Međutim, poboljšanje prikupljanja ne znači da će se ambalaža na kraju dana reciklirati. Razumljivo je da tranzicija prema kružnom gospodarstvu za ambalažu zahtijeva odgovor politike koji potiče napredak i u dizajnu ambalaže i infrastrukturi gospodarenja otpadom, uključujući prikupljanje, razvrstavanje i recikliranje.

Poboljšanje dizajna moglo bi prepoloviti troškove recikliranja. Kao dio revizije direktive, izvršna vlast EU predložila je da će razmotriti standarde dizajna koji se zovu “bitni zahtjevi za ambalažu”. Oni datiraju iz 1994. i ostavljaju previše prostora za tumačenje, posebno o tome što se kvalificira kao recikliranje – što je i potaknulo trend prema laganoj ambalaži. U praksi, to bi značilo prijeći s ekstremne raznolikosti vrsta pakiranja na mnogo manju raznolikost. Ako postoji 100 različitih vrsta fleksibilne ambalaže, kako ih uopće možemo razvrstati na financijski isplativ način? Ali ako imamo četiri ili pet različitih vrsta, ekonomski i ekološki gledano, tada bi recikliranje imalo više smisla.