Što je sve potrebno kako bismo riješili globalne ekološke probleme? Često se podrazumijeva da su nam potrebna samo tehnološka rješenja i više obnovljivih izvora energije, no kako bismo se uistinu ozbiljno primili u koštac s borbom protiv klimatskih promjena trebamo djelovati svi i to na svim razinama. To se odnosi i na segment kulturnih sadržaja. Važan aspekt toga su i likovi predstavljeni na našim ekranima i u knjigama koji po mnogočemu postaju uzori pojedincima. Uzori se često nalaze među poznatim osobama, od Sir Davida Attenborougha i njegove ljubavi prema prirodi do raznih poslovnjaka koji se voze u privatnim avionima pa sve do onih fiktivnih likova iz filmova, serija i knjiga. Oni fiktivni itekako utječu na razmišljanja pojedinaca pa je kao nikad prije potrebnije da oni kroz svoje radnje budu što osvješteniji i održiviji. Istraživanja pokazuju da kad su ljudi uronjeni u priču, postaju otvoreniji za uvjerljive poruke koje su u njih ugrađene. Taj se proces naziva narativnim transportom. Također, istraživanja pokazuju da fiktivni uzori, odnosno junaci u knjigama i likovi u serijama i filmovima mogu imati kulturološke učinke koji su dobri, ali i loši.
Ono što je definitivno zamijećeno jest činjenica da se likovi primjerice u filmovima i serijama koji su ekološki osviješteni i žive održivo obično prikazuju kao iritantni i čudni, pa čak i štreberi koje se ismijava, dok su u isto vrijeme likovi iz poslovnog svijeta koji troše na privatne avione i skupocjene automobile hvaljeni i uspješni. No postavlja se pitanje, što kad bi jedan takav lik iz serije po svim komercijalnim kriterijima uspješan bio ujedno i ekološki osviješten? Denise Baden, iz Sveučilišta u Southampton dao je primjer na seriji “Emily in Paris” čija je druga sezona prije nekoliko mjeseci izašla na Netflixu. Kako navodi, Emily je zabavna mlada žena koja radi u luksuznoj marketinškoj agenciji gdje smišlja inovativne načine kako natjerati ljude da kupuju sve prema posljednjoj modi.
Emily svaki dan nosi drugu odjeću, iako tko zna kako toliku odjeću sprema u svoj maleni pariški stan. I tu dolazimo do toga da se djevojke počinju ili bar žele odijevati kao ona i živjeti kao ona. Međutim, njezin je svijet izmišljen. U stvarnom svijetu, modna industrija emitira dvostruko više emisija ugljika nego zrakoplovstvo i brodarstvo zajedno, pesticidi u pamuku i kemikalije u bojama i mikroplastika u odjeći zagađuju ogromne količine vode, a trend brze mode prema povećanju proizvodnje odjeće i životni vijek smanjene upotrebe odjeće nastavlja se nesmanjeno. No, scenarij bi mogao izgledati znatno drugačije. Primjerice, Emily bi mogla nabavljati svoju odjeću na bazaarima, second handovima ili čak iznajmljivati te koristiti svoje nevjerojatne marketinške vještine kako bi istaknula sve nove aplikacije i prilike za iznajmljivanje, posudbu, dijeljenje ili kupnju rabljenih komada odjeće. Također, ona bi mogla predlagati znatno održivije ideje u agenciji i time biti primjer i dalje moderne, ali i osviještene poslovne žene.
Sve je više dokaza da zeleni uzori na platnu i u knjigama itekako mogu utjecati na ponašanje. Primjerice, nakon Netflixovog filma Don’t Look Up, 250.000 ljudi obećalo se na pozitivnu akciju putem web stranice filma. Iako se radi tek o obećanjima, stavljanje naglasaka u priču u vidu zelenih rješenja usmjerenu na mainstream publiku rezultira stvarnim promjenama u ponašanju, a da se pritom ne ugrožava sama priča. Svi ovi likovi i dalje mogu biti što god požele s raznom životnom pričom i fabulom, ali svi oni ujedno mogu biti ekološki osvješteniji da pritom nisu prikazani kao čudaci.
