Koze na istarskoj farmi Kumparička, njih 350, žive kao kraljice. Kreću se na čak 200 hektara terena, brste 180 vrsta bilja, smiju i u šumu, zbog sjajnog zdravlja rađaju uz minimalnu asistenciju veterinara te umiru prirodnom smrću, što nažalost najčešće nije slučaj u industriji.

Kumparička je najveća farma koza u Istri. Obitelj Winkler, koja ju vodi, u ovaj se dio Hrvatske prije 15 godina godina doselila iz Ljubljane. Najponosniji su upravo na činjenicu da su njihove životinje iznimno zdrave, a priča o suživotu s kozama krenula je sasvim slučajno – iz potrebe za košnjom terena.

Ništa kosilice, samo koze

Kupili su veliko imanje od 60 hektara zemlje, koje je dugo bilo jako zapušteno i zaraslo korovom, priča nam Tita Winkler, 26-godišnjakinja koja skupa s roditeljima vodi farmu i posao oko kozjih proizvoda. Njezin otac je prije selidbe uredio teren – “bio je kao golf igralište” – no trava i korov ponovno su izrasli u rekordnom roku.

“Mještani su mu onda predložili da radi održavanja terena uzme 30-ak koza jer je to najodrživiji i najefikasniji način. Nikakve kosilice, nego konji, koze i kokoške, savjetovali su mu. I, doista, koze pobrste sve – makije i grmlja nema na cijelome imanju, kao ni u obližnjem dijelu šume kojeg koristimo. Na drveću se vidi skoro ravna crta koja je smještena točno u visini koju koze mogu dosegnuti”, priča nam Tita, objašnjavajući kako kozama održavaju i tuđu zemlju baš zbog sprječavanja požara.

“Zapušteni teren je iznimno opasan ljeti zbog velike mogućnosti požara. A naše koze savršeno obavljaju posao – one pojedu bas onu suhu podrast koja se najlakše zapali”, priča Tita, pa dodaje: “To je znanje starih ljudi koje smo pomalo zaboravili, a nikako nije besmisleno.”

Inteligentne životinje same se liječe

A, osim što koze obavljaju posao, one i uživaju.

“Sretne koze, sretni mi! Aktivan i raznolik život naših koza je najbitniji, tek za time slijedi naš rad u sirani. Ljudi su se danas previše udaljili od prirode. A nama je važno da imamo životinju koja doista može biti životinja. I to na svoj, a ne na čovjekov način”, kaže Tita.

Kumparičkine životinje pasu teren na kojem raste oko 180 vrsta ljekovitog bilja. Njihova vlasnica nam otkriva više o ekološkom načinu uzgoja ovih životinja.

“Koze kod nas umiru prirodnom smrću, dok je u industriji nažalost najčešće slučaj da im život bude prekinut u trenutku kada one prestanu davati mlijeko. Kod koza me fascinira što su snalažljive i što točno znaju što im odgovara. Recimo, ako ih nešto muči ili boli, one točno znaju koju biljku trebaju pojesti da bi se same izliječile – ako im mi damo tu mogućnost. Iznimno su inteligentne”, govori Tita.

Lifestyle jedne koze

Kaže da je ponosna što imaju “zdrave životinje i odlične sireve”.

“A jedno je s drugim jako povezano. Ako koze stalno jedu isto i ne jedu prirodno, to se itekako osjeti i u proizvodima. A mi smo najsretniji što imamo lijepe, zdrave i aktivne koze. To se očituje, primjerice, i u tome što imamo jako malo intervencija kad nam se rađaju male koze”, priča.

Njihovih 350 koza pase se na sveukupno 200 hektara terena. Na ispašu idu dva puta dnevno po dva sata. Između dvije ispaše odmaraju kako bi probavile ono što su pojele.

“Dan počinje u šest ujutro, kada je na rasporedu prva mužnja. Gotova je u osam, a nakon toga mlijeko ide u proizvodnju, a koze na pašu”, priča Tita.

Kad je njena obitelj doselila u Istru, Titi je bilo 12 godina. Kasnije se vratila u Ljubljanu na fakultet – diplomirala je filozofiju – no onda se opet vratila u svoje mjestašce Cokuni.

Brige su manje na selu

“Diploma mi se poklopila s koronom. Tako da sam imala vremena i prilike usporediti gradski i seoski život i odlučila se za drugu opciju. Osim koza, imamo i 80 kokoši. Jedna od mojih briga je i što sa viškom jaja. Dok živiš u gradu, toga nema, više se brineš gdje dobiti hranu koja nije puna pesticida i kemikalija”, kaže Tita.

Za sireve koriste samo mlijeko koje daju njihove koze. Zbog toga nema potrebe za pasteriziranjem mlijeka, koje ubija brojne okuse i arome mlijeka.

“Svaki sir je poseban jer ovisi o godišnjem dobu, tome što je koza jela… Sada imamo hrpu sireva sa zanimljivim okusima i teksturama jer je bilo puno kiše, raslo je puno bilja, a koze su nikad sretnije”, govori Tita.

No sirevi nisu jedini njihov fokus. Dapače, uvijek eksperimentiraju i smišljaju nešto novo. Posljednji njihov hit-proizvod je Carameeeel, karamela od kozjeg mlijeka u čijem nazivu je možete čuti glasanje koze.

“Karamelu više radimo na jesen jer se priroda tada priprema za zimu i to se osjeti i u mlijeku, okusi postaju intenzivniji, skoncentriraniji. Generalno, uvijek pokušavamo osmišljavati nešto novo”, kaže.

Koze jedu božićna drvca

A inovativni su i po suradnji sa lokalnom komunalnom tvrtkom. Zajedno surađuju kako bi stvorili što održiviji sustav i na ekološki način održavali zelene površine.

“Već godinama nam oni nakon Božića donesu drvca koja skupe po kućama ili ih građani donesu. Koze ih obožavaju! To je period u kojem najviše vremena provode unutra jer su trudne. A ovakve im slastice jako uljepšaju zimu”, govori Tita.

Zanimljivo je i da dio najstarijih koza – njih dvadesetak – s vremena na vrijeme odvedu i na pulski deponij. I to zbog njihove vještine košenja, ali i činjenice da mogu doći i na najnepristupačnije terene.

“Deponij smeća je veliko i strmo brdo. Smeće je zakopano te prekriveno sa više slojeva zaštitnih folija, a onda se na njih stavlja zemlja u kojoj su zasađena i brojna stabla, a time ima i trave, korova…. Zbog toga je brdo strmo i zato ga samo koze mogu uspješno pokositi”, kaže Tita, objašnjavajući kako je ovo i puno bezbolniji način za okoliš i ljude jer nema potrebe za korištenjem motornih pomagala za košnju.

Na ovaj zadatak vode samo koze koje više ne muzu.

“Grozno je što je smeće samo zakopano. To naravno nije savršen način za rješavanje nakupljenog smeća koje je veliki problem i nama nije u prevelikom interesu da koze tamo pasu. No, opet, ako možemo pomoći da bi sve bilo urednije i uređenije, i hoćemo. Zanimljivo je, recimo, da je u Ljubljani deponij pretvoren u golf teren. Ali i, primjerice, da koze pasu u Central Parku u New Yorku kako bi ga očistile javni prostor. To je redovna praksa i na zelenim površinama Australije. Ove su životinje doista posebne”, zaključuje Tita.