Energetske zajednice u Europi općenito se odnose na projekte u kojima građani posjeduju ili sudjeluju u proizvodnji održive energije. To se u Europi obično postiže ako građani (privatna kućanstva, zajednice itd.) formiraju pravnu strukturu za zajedničko financiranje i uspostavljanje projekata obnovljivih izvora energije. Obnovljiva električna energija proizvedena takvim projektima tada se zajednički prodaje, na primjer lokalnim energetskim komunalijama, a dobit se dijeli među građanima koji sudjeluju. Građani koji čine zajednicu za ulaganje u projekte obnovljive energije mogu živjeti u uskom susjedstvu.
Energetske zajednice uključuju dva pristupa: pristup odozdo prema gore i pristup odozgo prema dolje. Iako građani uspostavljaju i posjeduju projekte obnovljive energije u prvom slučaju, građani su samo djelomično uključeni u drugom slučaju. Sudjelovanje se ostvaruje kupnjom dionica projekata obnovljivih izvora energije, koje su već uspostavili drugi akteri, poput energetskih komunalija. Pristup odozgo prema dolje omogućuje uključivanje građana u suvlasništvo projekata obnovljive energije, što olakšava i velike projekte.
Zbog energetskih zajednica (ili u suvlasništvu), građani su aktivno uključeni u proizvodnju obnovljivih izvora energije. Slijedom toga, javno prihvaćanje proizvodnje obnovljive energije značajno se povećava. Projekti obnovljive energije u vlasništvu zajednice ne samo da su korisni za postizanje prijelaza na energiju s niskim udjelom ugljika, već pružaju i druge pogodnosti. Na primjer, ovi projekti omogućuju sudionicima da iskoriste lokalne prirodne resurse, izgrade socijalni kapital, suprotstave se siromaštvu, kao i povećaju mogućnosti zapošljavanja na regionalnoj razini. Svi ovi učinci pomažu u povećanju javne svijesti i smanjenju lokalnog protivljenja projektima obnovljive energije.
Status Quo u državama članicama EU
Energetske zajednice postali su uobičajena praksa u Europskoj uniji posljednjih godina. Do sada su takvi projekti već prijeko potreban element u postizanju nisko-ugljične energetske tranzicije. Kao rezultat toga, Europa je postala svjetski pionir u razvoju energetskih projekata u zajednici.
Neke su europske zemlje (npr. Danska) već u ranoj fazi prepoznale blagodati energetskih projekata zajednice, a do sada nekoliko država članica EU pruža primjere dobre prakse za takve projekte. Na temelju razlika u pravnom, socijalnom, kulturnom i političkom kontekstu, kao i u dizajnu energetskog tržišta država članica EU, pojavili su se razni energetski projekti zajednice diljem Europe. Postojeće nacionalno zakonodavstvo u različitim državama članicama ne pokreće uvijek razvoj energetskih projekata zajednice, a u nekim slučajevima može čak i ometati njegovo uspostavljanje. Kao rezultat toga, neke su države članice, poput Danske i Njemačke, pioniri i pokazuju primjere najbolje prakse u proizvodnji energije u zajednici, dok druge još trebaju potaknuti proizvodnju energije u zajednici u budućnosti.
U Europi su vjetroelektrane i solarne elektrane najčešće korištene tehnologije za uspostavljanje energetskih zajednica. Od 1970-ih danske zajednice zajednički ulažu u vjetroparkove. Kao rezultat toga, do 2013. godine 70-80% postojećih vjetroagregata u vlasništvu je zajednica, a također je stopa proizvodnje OIE u vlasništvu zajednica postala jedna od najviših na svjetskom nivou.
Za razliku od Danske, Njemačka ne samo da održava brojne projekte vjetra u zajednici, već ima i nekoliko solarnih projekata u zajednici. Niz solarnih projekata u vlasništvu pojedinih građana pomogao je smanjenju cijena proteklih godina, a samim time i povećanju atraktivnosti ovih projekata. Do 2014. godine 50% obnovljive energije u Njemačkoj je u zajednici. Njemačka je stoga jedna od vodećih europskih zemalja u uspostavljanju energetskih zajednica.
U Hrvatskoj je poznati primjer Križevaca u kojem je osnovana prva energetska zadruga građana. KLIK je osnovan kako bi pridonio razvoju energetski neovisnog grada i u tranziciji prema klimatski neutralnom gradu. Sjajan primjer, ali tek jedan od mnogih koji bi mogli biti realizirani u Hrvatskoj. Ne samo na razini gradova već i na razini kvartova u većim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Splita, Osijeka.
