U skloništima za životinje žive psi koji se teško udomljavaju jer su već odrasli, proživjeli su neku traumu pa nisu socijalizirani, veći su rastom i mješanci su – najčešće su ovo dovoljni razlozi da postanu doživotni stanovnici ovih ustanova. I uvijek tužno gledaju kako neki drugi psi, koji “zadovoljavaju” sve kriterije udomljavanja, odlaze sa svojim novim obiteljima u njihove domove. No jedna priča doista je ohrabrujuća i primjer kako treba vidjeti životinje, dokaz da je srce često najbolji putokaz do sreće.

Iz Udruge za dobrobit i zaštitu životinja “Najbolji prijatelj” na svojoj su Facebook stranici objavili pismo 10-godišnjeg dječaka Patrika koji je svoju sreću pronašao u njihovoj štićenici, kujici Leyli koju je udomio. Leyla je, kako kažu iz Udruge, bila neudomljivi pas: nije se slagala ni sa psima ni s mačkama u skloništu, bila je vrlo aktivna, odrasla mješanka te je s njom trebalo puno raditi, pružiti joj ljubavi i strpljenja.

Jednoga dana u njihovom utočištu za životinje pojavio se Patrik sa svojom mamom, a njegova je želja bila udomiti upravo psa kojeg nitko drugi ne želi. I to je bila Leyla. Potaknut svojim predivnim iskustvom, gledajući kako se Leyla zbog ljubavi i brige mijenja te za njega postaje najbolji pas na svijetu, Patrik je odlučio napisati pismo kako bi potaknuo buduće udomitelje da ne zaobilaze ove “nepoželjne” pse, nego da im daju priliku i pruže im topao dom. Nas je ovo pismo dotaknulo pa smog a odlučili podijeliti s vama, a prenosimo ga u cijelosti.

“Bila jednom jedna tužna pesekica za koju godinama nitko nije pitao i mislila je da nikad neće naći svoju obitelj. Radi loših iskustava koje je imala prije sa nekim lošim ljudima, sad joj je trebalo pružiti i malo strpljenja. I još je mješanka, a ljudi često pogrešno misle da su čistokrvni psi bolji ili ljepši – što naravno nije istina. Ili misle da su psi igračke ili neki predmet. To je baš bezveze, pa nisu niti svi ljudi neki superjunaci. Svaki pas je lijep na svoj način. Znam i da nisu svi ljudi dobri i ne mogu svi voljeti koliko može voljeti životinja.

Moj pesek je umro i ja sam htio spasiti nekog novog. Dok sam tražio među psima koji imaju tešku sudbinu i nitko za njih ne pita, teta Iva me upoznala sa Leylom. To je bila ljubav na prvi pogled. I Leyla je postala moja obitelj i moja najbolja pseća prijateljica. Sa njome se trebalo raditi, ali nitko od nas nije savršen i svatko zaslužuje priliku, pogotovo netko tko je svašta proživio. A zapravo nisam išao po nju, nego po jednu drugu pesekicu, ali kad sam ju vidio i čuo kako nitko godinama za nju ne pita, izabrao sam baš nju. Jer sam znao da ona ima najmanju šansu za obitelj. A svatko ju zaslužuje dobiti.

Zato pozivam fakat sve ljude, pogotovo one s djecom, da udome nekoga, a ne da kupuju živa bića. Da pruže priliku nekome onako kako žele da se njima pruži prilika. Rijetko tko će vas voljeti kao pas. I za svaku dječju ruku postoji neka šapica koja ju čeka.

Najljepše i najbolje što možete pružiti djetetu je odrastanje uz kućnog ljubimca. To nam više znači i više nas veseli od nepotrebnih skupih stvari. I tako mi odrastamo u bolje ljude.

Sad Leyla i ja istražujemo šume skupa, a i s macama se složila i priznala je da su one šefovi.

Molim Vas, pomozite i vi nekome i nađite šapu za svoju ruku.

I požurite. Jer neko dobro pseće srce vas već čeka.

Puno vas pozdravlja

Patrick M.“