Bio je to moj dječački san, a ostvario sam ga zbog ružne stvari koja mi se dogodila još 2014. godine. Razveo sam se i imao sam tada dvije opcije: vratiti se u obiteljsku kuću ili krenuti u nešto što sam oduvijek vjerovao. Pa sam rekao sebi zagrizi i evo me, sipajući hranu u drveno korito, rekao nam je Hrvoje Gregurić.

Još uvijek se magla lijeno dizala nad njegovim imanjem, dok je grabio rukama žitarice za svoje sinje, a miris se miješao sa šumskom vlagom u zraku. Svakodnevni stres od posla, Hrvoje je zamijenio tišinom, potpunim mirom i beskrajnim krajolicima na koje puca pogled s njegovog imanja. Grgin konak, kako mu je ime, ujedno je dom i za sve one koji više nisu bili željeni, za bolesne, ranjene i ostavljene.

Više od 300 životinja

Više od tristo životinja živi ondje, a za sve se brine Hrvoje. “Mi živimo u simbiozi. Pomogao sam im, ali mislim da su one puno više pomogle meni. Bolujem od depresije i ponekad je teško čak i ustati iz kreveta, ali zbog njih ustanem. Dođem ovdje, prošetam šumom, duša mi se napuni milinom. Daju mi svrhu”, priznao je Hrvoje. Odabrao je malo drugačiji način života. Ne prati vijesti, ne gleda televiziju, čita knjige i odmara u prirodi.

To je za njega, kako je rekao, lijek za dušu. “Ponekad nazovem sina pa mi on ispriča je l’ se negdje zaratilo, tko koga napada i tako. On je moj prozor u svijet”, u šali nam je rekao. Televiziju će upaliti, priznao je, samo kad počne svjetsko prvenstvo. To se ne propušta, a utakmice će se gledati u kafiću.

‘Ne znam koliko ih je’

Ponekad samuje u svojim mislima, ali mu društvo uvijek prave njegove životinje. Romantična jutra na imanju, kako ih sam opisuje, uvijek započinje dvjema šalicama kave i albumom Davida Bowieja, malo se razgiba, a onda izađe van. Sunce se tada još ni ne digne iznad imanja, a on već započne s obavezama. Baš kao i danas.

Redom hrani sve životinje, a kako su kod njega često stare i bolesne, treba im dulje vremena. Strpljivo svakoj od njih daje hranu pa počeka da se nahrane. Mijenja im vodu i tako redom za svaku.

“Ne znam vam točno reći koliko ih je. Često me zovu, i 112 i ljudi koji više ne žele svoje životinje. Bude tužnih dana, ponekad dođu jako bolesne pa uginu ovdje. Teško je to”, zastao je malo progutavši knedlu pa nastavio: “Komentirao sam baš s jednom od volonterki, koja mi pomaže, pa mi smo sve suze za te životinje isplakali“, dodao je.

U takvim situacijama, priznao je, preispituje svoju odluku, poljulja ga vrijedi li sve ovo što radi, ali uvijek prevagne na stranu da je sve što radi vrijedno. “Te su životinje pronašle mene i došle su kod mene i onda se tješim da je to jednostavno zakon velikih brojeva”, rekao je Hrvoje. Cijelo imanje nije i nikada neće biti seoski turizam, objasnio nam je. Sve ovo radi iz ljubavi prema životinjama, na kojima nikada nije htio zarađivati. “Da ja želim da ovo bude komercijalno, stavi bi frižider tu i prodavao piće. Ograničili smo i posjete i ne želim da se životinje uznemiravaju, organiziramo dane otvorenih vrata i to je to”, rekao je.

Imanje održava sam uz pomoć volontera koji mu pomaže. Financiraju se sami, ali i uz pomoć donacija. “Bude nekad da imamo dvije kune na računu, ali nikada nije bilo situacija da su životinje bile gladne, niti će. Ne želim kukati, ima ljudi koji nemaju ni za kruh“, ozbiljno je rekao.

Nasmijan, od uha do uha, uz šumski put prekriven mrazom, ponosno nam je govorio o Timonu i Pumbi, dvjema svinjama koje je spasio iz ruševina potresa u Majskim Poljanama. Njihov je vlasnik poginuo, a Hrvoje im je otvorio svoje imanje koje je sada njihov dom.

“Naradim se kao konj oko svega ovoga, ali ja sam sretan i veseo. Ovo je smireniji način života, ovo je život koji ne baštini ljudskim normama”, dometnuo je s osmjehom na licu.